Povijesno gledano s vremenskim odmakom, čini se da je pred kraj te 1981. bilo značajnije odsvirati rock koncert u jednoj Varšavi, nego u Londonu ili New Yorku.
“Na polovini nastupa, Gile, lider Električnog orgazma, uskliknuo je na poljskom ‘Kelner’ i nakon prvih akorda ubojito energične pjesme atmosfera u dvorani Rivijera je uzavrela. A onda… Odjednom su se ugasili zvučnici, dvoranu je ispunio smrad suzavca. Svi su se zgrozili. Tko? Zašto? Zašto bi netko bacio suzavac? Nakon nekoliko minuta stanke bend je još žešće zasvirao… Trijumf. Galama. Orgazam. Na bisu su zasvirali ‘Krokodili dolaze’… Nitko u dvorani nije ni slutio da nam je general Jaruzelski ostavio još malo više od mjesec dana slobode. Za mene, kao nikad prije, svijet je postao širom otvoren”, napisao je povodom ovog reizdanja Grzegorz Brzozowicz, poljski studentski aktivist, koncertni promotor i novinar.
To su možda i najvažnije riječi koje ocrtavaju atmosferu onog što se događalo 7., 8. i 9. studenog 1981. godine u Varšavi na koncertima Električnog orgazma koji je upravo zahvaljujući Grzegorzu Brzozowiczu glazbeno angažiran u Poljskoj. Moglo bi se kartica i kartica teksta napisati o tom poljskom entuzijastu koji ne samo da je jugoslavenski novi val doveo u svoju zemlju, već ga je tamo i zadržao do današnjih dana. Trebali su i Idoli krenuti nakon Orgazma na istu putešestviju jer su „Maljčiki“ postali ekspresni hit koji su Poljaci doživljavali kao izravno sprdanje s Rusima, ali nakon gušenja štrajka radnika brodogradilišta Lenjin u Gdanjsku i proglašenja izvanrednog stanja 13. prosinca 1981. godine Poljska je za cijelo desetljeće utonula u mrak sve do rušenja Berlinskog zida.
Te okolnosti su dobrim dijelom utjecale i na nastanak albuma „Odbrana i poslednji dani“ koji je donio nevjerojatan skok u sazrijevanju spomenutog benda u odnosu na „Mini LP“ i pjesme s „Paket aranžmana“. No ovo je ipak priča o Električnom orgazmu koji je poput ledolomca krenuo na sjever prokrčiti put drugima, ali je spletom povijesnih okolnosti ispalo da je društveno politička oluja u led okovala trasu koju je netom prije uspješno napravio.
Ovaj live album je ujedno i veliki pothvat za Croatiu Records, tj. Gorana Martinca koji je zasigurno izvukao maksimum kako bi udahnuo novi život snimkama koje su nastale doslovce u ‘partizanskim uvjetima’ jer su koncerti snimani na kasetofon. Oni stariji jako dobro znaju koja su ograničenja te audio sprave posebno kad je riječ o snimanju koncerata, tj. rađenju nekad najpoznatijeg oblika piraterije, odnosno bootlega. Naime, objavio je tadašnji Jugoton 1982. Elektryczny Orgazm „Warszawa ’81“ kao raritetni dokument jednog vremena u kojem se novi val ekspresno probio u jednu zemlje koja je za stvarno bila iz Željezne zavjese, a istom tom dokumentu je do današnjeg dana povijesna vrijednost itekako narasla.
Narasla je i vrijednost Električnom orgazmu, posebno iz razloga što ovaj album dolazi kao svojevrsni sijamski blizanac eponimnom debitantskom albumu koji i dan danas spada u all star buket izuzetnih avangardnih izdanja ikad objavljenih na ovim prostorima. Elektryczny Orgazm „Warszawa ’81“ daje jasan i nedvosmislen odgovor na pitanje kako li je taj album zvučao uživo, te koje su njegove potke koje su rasplamsavale emocije publike na koncertima – toliko jake da netko tko nije s našeg govornog područja napiše i stoji iza tri ključne riječi: „Trijumf. Galama. Orgazam.“
Dakle, ova koncertna snimka i dan danas zvuči kao avangardni trijumf, galama i orgazam, tako da još jače odzvanja pitanje kako li je to u svoje vrijeme prije nešto više od 40 godina odzvanjalo Poljacima iza Željezne zavjese – vjerojatno fascinantnije nego da nam danas kojim slučajem medijski razvikani NLO-i slete u neki glavni grad. Od uvodne „Električni orgazam“ kao da se valja neki soundtrack pomiješanih svjetova Franza Kafke i Philipa K. Dicka. Brutalni uvod u ludilo zvuka tehnokratskog policijskog društva, Giletov autoritarni dehumanizirani glas koji reklamira tehnološki libido ‘za male pare’ kao vječni recept gradnje socijalnog mira kroz zadovoljavanje sebičnih malih osobnih strasti (ne živimo li i danas upravo u tom univerzumu?).
A onda „Bomba“, jer jedino bomba, u ovom slučaju ekstatična glazbena bomba, mora razvaliti taj ‘gordijski čvor’ i otvoriti svijet nove alternative, ali i novog kaosa, ili ako želite: novog vala. „Devojke“, „Odelo“, „Afrika“, „Razgovor“… bio je to niz koji je ekspresno tada Poljacima pred uši i oči donio i punk i post punk – sve odjednom, supstrat rocka koji je zgusnuo period od 1977. do 1981. unutar jedne večeri (promatra li se to kao iskustvo običnog posjetitelja koji je pohodio samo jedan od tri koncerta), pa sve do već spomenute kulminacije u „Konobaru“ koju je Gile najavio krikom: „Kelner!“ i to bez lažnog dima suhog leda već kroz gušeći suzavac kao pravi efekt kafkijanskog egzistencijalizma i policijskog gušenja svake ekstaze koja miriše na neku slobodu.
Trilogijski udar u finalu tj „Krokodili dolaze“, „Nebo“ i „Zlatni papagaj“ došao je u post festumu po mišljenju ovog autora jer je pravi i nepatvoreni rock and roll krešendo prije toga došao kroz „I’ve Got A Feeling“ Beatlesa. Nije to zvučalo kao da su se pankeri uhvatili Beatlesa, već prije jedan Bo Didley, čime je Varšavom odjekivao u tim trenucima pravi korijenski američki rock and roll. Taj iz sve snage odsvirani boogie woogie kao da je brutalno tresao društvene okove u samim temeljima. Kasetofon na kojem se sve to snimalo uhvatio je gotovo opipljivu euforiju koja je vladala ispred pozornice, ali i izuzetnu sposobnost Električnog orgazma da se uhvati glazbenog standarda u koji može utkati i svoju osobnost. Kao da je „Les Chansones Populaires“ bio tada najavljen na pozornici dvorane Rivijera i prije nego li se nalazio u glavama njegovih tvoraca.
Nakon Dugmetovog koncerta u Kulušiću, „Ravno do dna“ Azre, te upravo ovim recentnim reizdanjem Elektryczny Orgazm ‘Warszawa ’81’ jasno je da je Croatia Records posebno fokusirana i na live diskografiju iz novovalnog perioda, no niz time nije još zatvoren jer svi znamo da je nepotpun bez grupe Film i njenog live uratka iz Kulušića. No o tom, po tom.
Za sada ipak treba uživati u ovom koncertnom izdanju koje je do sada možda bilo i najraritetnije. Nije se nimalo teško složiti s riječima Momčila Rajina, glazbenog kritičara, teoretičara i povjesničara koji je napisao da je ova snimka “svedočanstvo kako je rock nekada zvučao” i “putokaz kako bi mogao i trebalo da zvuči”. Uz sve, povijesno gledano s vremenskim odmakom, čini se da je pred kraj te 1981. bilo značajnije odsvirati rock koncert u jednoj Varšavi, nego u Londonu ili New Yorku.
(Jugoton, 1982. / Croatia Records 2023.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
