Labinska pjevačica i glumica Elis Lovrić ove zime je prilično aktivna. Objavila je novi album ‘Kanat od mora’ s pratećom knjigom, kao što je nastupila i na Dori s pjesmom ‘No War’ koja nije sastavni dio spomenutog albuma i stilski je drukčije skrojen.
Kad se već spominje Dora, „No War“ je bio jedini, uvjetno kazano, rokerski moment ovogodišnjeg prednatjecanja za Eurosong koji je nosio i jasnu antiratnu poruku već samim naslovom pjesme koja je izvedena gotovo uoči vojnog napada Rusije na Ukrajinu. Dakle, o aktualnosti i smislenosti te pjesme u kontekstu događanja u Europi ne bi previše razbijali glavu oko toga imamo li favoritkinju ili ne. Uz sve, ta pjesma je i po kvaliteti aranžmana odskakala od ostatka izvedenog te večeri i dakako ne nosi primisli o tome da bi mogla biti plagijat.
Tko god je imalo upoznat s radom Elis Lovrić, jasno mu je da „No War“ pripada njenom specifičnom stilu. No, eto, svekoliko glasačko tijelo, ali i stručni žiriji HRT-ovih redakcija po Hrvatskoj su odlučili da ne bi u Torino trebali poslati nešto drukčije, nešto što ‘strši’, recimo, jasnim antiratnim stavom. Dakle, nije bilo dovoljno volje za eksperiment, pa je odlučeno kao i dosadašnjih godina ne eksperimentirati, što je u velikom broju slučajeva obično najgori eksperiment. No vratimo se albumu.
„Kanat od mora“ tj. „Pjesma od mora“, ujedno njen treći album, je djelo kojem ne nedostaje eksperimentalnog duha. Elis Lovrić, koju još nazivaju i istarskom vilom, koliko je fokusirana na čuvanje tradicije, posebno labinske čakavštine na kojoj izvodi svoje pjesme, toliko je otvorena i za široki spektar glazbenih izričaja kroz koje upliće svoje stihove.
Obzirom da je i glumica, „Kanat od mora“ nosi i teatarsko promišljanje, tj. nizanje pjesama često razbija narativna refleksivna izvedba kojom Elis vodi slušatelje u doživljaje iz svog djetinjstva i mladosti, u svijet jarkih boja, opojnih mirisa i opisa ‘svijeta odraslih’ entizijazmom kakvo samo dijete koje upija svijet oko sebe kao spužva može imati. A sve je vezano za njen kraj, za Labin, za Istru.
Puno je tu ljubavi prema rodnom kraju i njegovim ljudima, no Elis ne upada u poznatu jeftinu estradnu patetiku ‘stine i kušina’, iako ima snažan magnetizam prema moru i stijeni. Ona kroz osobni, doživljeni situacijski narativ uvlači i slušatelja u taj ambijent. Dakle, ne obožava se ambijent ambijenta radi, već je on sastavni dio ženskog života kroz situacije, emocije i promišljanje. Kod Elis su važni ljudi, a to je, složit ćete se, daleko zanimljiviji rakurs.
Ona u stvari otvara dušu istarske žene koja posjeduje ne samo dimenziju balansiranja između obaveza i emocija, već i onu društvene svjesnosti (čak i političke). Naime, uzme li se u obzir da je nedavno obilježena stogodišnjica Labinske republike kao prvog pokušaja borbe za socijalna prava radnika, tj. rudara, na ovim prostorima, onda je jasna koliko je, gotovo organska, povezanost između svakog Labinjanina, ali i Labinjanke spram odlaska u rudarsko okno, tj. u ‘kovu’, kako je i Elis zove.
„Kova je nasa“ tj. „Rudnik je naš“ upravo govori kroz tu dimenziju iz koje prehranjivanje obitelji nadničarenjem u jednom od najtežih i najopasnijih zanimanja ljudskog roda jednostavno prirodno sa sobom povlači želju za postizanjem bilo kakvog boljitka i to kroz jasnu misao da rudnik pripada onima koji u njega silaze svaki dan. Nekima to može zvučati kao revolucionarni naboj, no tko uđe jednom fizički u kovu, možda shvati poriv koji se ipak samo odnosi na želju za životom vrijednim čovjeka.
„Kova je nasa“ je samo jedan dio albuma „Kanat od mora“ koji stalno igra na granici između djetinjstva i zrelosti koja sa sobom nosi krutost običaja i težačku muku. Tu igru kontrasta Lovrić počinje pjesmom „Vel“ tj. „Veo“ u koje ta tanka prozirna tkanina koja se nosi u posebnim prilikama slikovito radi barijeru između vanjskog svijeta i (ženske) nutrine – između onog što se mora i onog što netko jest. Evociranje na potonje, tj. otkrivanje vlastitog bića koje dolazi u ranoj dobi, Elis Lovrić oslikava kroz motive boja, krila ili detalja poput nogu stolčića. Mladost potom donosi ljubav i sve ono što uz ljubav ide, da bi more (koje je uvijek negdje ‘u kadru’) dobilo svoju odu na kraju kroz naslovnu pjesmu, kao jedina konstanta, jedina nepromjenjivost.
„Kanat od mora“ tako donosi dubinsku priču o jednom mentalitetu, ljudima i kraju. To je album prijemčivog upoznavanja s onim što se stručno naziva nematerijalna kulturna baština, ali je pak u korist tog razumijevanja glazba promišljena kroz svima znane modernije kanone, tj. nije riječ o albumu koji će vas iz zvučnika zasuti zvukom sopila dipli i mihova (tj. hoće tu i tamo, ali da i ne primijetite), već je to fini intrigantni kantautorski štih jedne renesanse duše labinske, koji odskače od svih predrasuda o tome kad se spominje ‘njegovanje istarske tradicije’.
Odskače točno onoliko koliko pjesma „No War“ odskače od jedne Dore.
Ocjena: 9/10
(Akcent Studio, 2021.)