Ako je novi album verbalnog majstora iz Detroita trebao poslužiti tek kao dokaz da je reper još uvijek u praktički zasebnoj klasi po pitanju tehnike i talenta, onda je svoju svrhu ispunio. Šteta je što su ga pretjerana frustracija i prilično jeftin trik u konceptu spriječili da bude mnogo bolji nego što jest.
Slušajući novi Eminemov album “The Death of Slim Shady (Coup de Grâce)” teško je ne sjetiti se legendarnog skeča iz “Letećeg cirkusa Montyja Pythona” u kojemu briljantni Graham Chapman glumi Colina “Bombera” Harrisa, čovjeka koji se hrva sa samim sobom. Kao što samo ime ploče kaže, Marshall Mathers je još jednom pod svjetla pozornice dobio svoj jezičavi alter ego kako bi se (po posljednji put?) s njime suočio i napokon ga pokopao.
Jedan od najboljih repera u povijesti, velemajstor manipulacije jezikom i bombarder rimama za arenu u kojoj će se održati taj njegov konačni obračun sa uvredljivim i u adolescenciji zaostalim Shadyjem pripremio je zajedno s cijelim nizom producenata i suradnika jedan od glazbeno najzaraznijih albuma još tamo valjda od “The Eminem Show”, a u tu borbu ponio je sav svoj talent i nevjerojatno verbalno umijeće, pa se nemoguće otrgnuti dojmu da se taj “završni udarac” mogao lako pretvoriti u jedan od njegovih albuma za pamćenje, ali to se nažalost nije dogodilo, jer najveći neprijatelj Marshalla Mathersa je on sam, a ne persone Shadyja ni Eminema koje utjelovljuje.
Ta činjenica izlazi na vidjelo tijekom cijelog pajtonovskog samohrvanja na albumu koji je proglasio konceptualnim i stvorenim za slušanje u komadu. Iznerviran činjenicom da se zeitgeist mijenja u hipersenzitivnu okolinu u kojoj Slim Shady, kao instrument za koji više puta tijekom trajanja ispravno zaključuje da mu je na obratu stoljeća donio pozornost, slavu i posljedično novac, ne bi nikad zbog svoje jezičine dobio priliku zasjati, Eminem ga izvlači iz ormara i kroz njega koristi priliku da izvrijeđa sve i svakoga tko mu padne pamet. Nitko nije siguran u toj baraži od kolega i konkurenata, preko osoba s invaliditetom, slijepih, gluhih, onih niskoga rasta i pretilih, do samoga repera koji je svjestan da pleše po oštrici britve svejednako samouvjereno izazivajući “PC policiju”, woke ratnike i generaciju Z da ga pokušaju “otkazati” u duhu novopuritankse ere.
Naravno da nije u krivu kad tvrdi da je svijet postao preosjetljiv, ali u svom silnom inzistiranju na šokiranju svojim otrovnim jezikom, ostavlja dojam kao da se suviše trudi slušatelja uvjeriti u trope da je zao i utjelovljenje Lucifera ili Antikrista, pa mu čak trolist uzastopnih pjesama u prvom dijelu albuma i nosi imena “Evil”, “Lucifer” i “Antichrist”. Među poznatim osobama koje trpe višestruke napade artiljerije njegovih kužnih misli počesto pretvorenih u velemajstorske stihove nalaze se primjerice P. Diddy (kojeg je u “Feul” sprašio i brutalnije nego Kendrick Lamar sirotog Drakea čiju glavu je na kolcu odnio nakon njihovog nedavnog javnog okršaja diss trackovima), preko Caitlin Jenner, do glumca Christophera Reevea – koji je sad mrtav već dvadeset godina – u tekstu pjesme koju čak ni on nije mogao objaviti u trenutku kad je napisana, jer je slavni utjelovitelj Supremana ubrzo nakon toga umro.
Problem je u tome što se Eminem koristi prilično jeftinim trikom koji mu dopušta da sve te pakosti prišije Shadyju kojemu se on sam onda suprotstavlja i kudi ga da je bezobrazan, infantilni seronja, a on sam stvari si prostor potreban za distancu od njegove zlobe. Drugim riječima, izaziva publiku da ga “kensla”, ali ostavlja si prostor za odmak stvarajući sliku da te misli dolaze od njegove persone iz mladosti i nekog drugog vremena kad se smjelo reći sve što bi ti palo na pamet bez posljedica.
Poput komičara koji tek djelomično ispravno tvrde da više ne mogu biti smiješni jer komedija u svojoj srži prečesto ovisi o tome da nekoga na kraju uvrijedi, i Eminem žali za vremenima kad nije bilo toliko političke korektnosti, ali usto ostavlja dojam da želi i ovce i novce, u smislu da i dalje želi vrijeđati sve i svakoga, ali iz tuđih usta. Zato je tu Slim Shady kao žrtveni jarac koji će mu pružiti priliku da kaže sve što vjerojatno misli, a za kaznu će onda u centralnoj točki albuma, pjesmi “Guilty Conscience 2” u kojoj se izravno sukobljava sa svojim tvorcem Eminemom, na koncu popiti taj naslovni coup de grâce, odnosno metak koji bi ga trebao poslati u povijest.
Do te točke albuma, Eminem ispaljuje nekoliko neupitno vrhunskih trenutaka, od kojih je jedan i uvodni skit “Renaissance” koji u svega sto sekundi savršeno iskorištenog vremena uspijeva pripremiti teren za sat vremena dugu ploči i usput se obrecnuti na nove kritičare koji nalaze mane i kod najboljih repera kao što su spomenuti Lamar ili pak klasici poput Wu-Tang Clana i njihovog remek djela “Enter the Wu-Tang (36 Chambers)”. Tu je, naravno, i najavni singl “Houdini” (već barem treći singl s ovogodišnjih albuma koji u naslovu nosi prezime slavnog mađioničara, uz one s “Radical Optimism” Due Lipe i, na lokalnoj sceni, “Kink” Ivana Grobenskog) koji se i lirski i glazbeno naslanja na Eminemove ranije albume, referirajući se na hit singl “Guess Who’s Back” i koristeći sample iz hita Steve Miller Banda “Abracadabra”.
Nakon formalnog okršaja između Ema i Shadyja album nudi manje tako upečatljivog materijala, pa je čak i “Tobey” s BabyTronom i Big Seanom, koja je izabrana za drugi singl, unatoč nekoliko odličnih momenata manje kvalitetna od nekih bezobraznijih brojeva s A strane. No, za kraj je ipak ostavljen još jedan snažan moment sa “Somebody Save Me” koja semplira Jelly Rollovu “Save Me”, a u kojoj Eminem zvuči iskreno progovarajući o odnosu sa svojom obitelji u razdoblju svoje ovisnosti o drogama i zamišljajući svoju preuranjenu smrt dok se svakom od svoje djece ispričava u zasebnoj strofi. “Somebody save me from myself”, pjeva Jelly Roll dajući glas mislima Marshalla Mathersa koji zna da je on sam svoj najveći neprijatelj, a ne persona koju dovlači u arenu kako bi ih javno pogubio.
Da je više takvog ispovjednog materijala, a manje kukanja i gaženja po slabijima, “The Death of Slim Shady” bio bi bolji, ali ne bi bio album koji jest. No, ako je to cijena nekog nadolazećeg evolucijskog skoka, neka tako bude. Samo je pitanje koliko Eminem može protiv sebe i koliko je Shady ikada bio tek instrument, a ne neodvojivi dio njega samoga. Ako je “Coup de Grâce” trebao poslužiti tek kao dokaz da je reper još uvijek u praktički zasebnoj klasi po pitanju tehnike i talenta, onda je svoju svrhu ispunio, kao što ga je i po jedanaesti put doveo do samog vrha ljestvice prodavanosti u Ujedinjenom Kraljevstvu. Samo je šteta što su ga pretjerana frustracija i prilično jeftin trik u konceptu spriječili da bude mnogo bolji nego što jest.
Ocjena: 7/10
(Marshall B. Mathers III, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
