U sklopu 16 Zagreb Jazz Festivala u Kinu SC nastupio je sa svojim sastavom blues glazbenik Eric Bibb.
Blues kao da je postao rijetka biljka. Sjećam se koliko ga je bilo nekad u opticaju. Svaka druga svirka u gradu bila je blues svirka. I rock and roll je bio blues u svojoj osnovi. Na veličine poput B.B. Kinga išlo se u Dom sportova. Svirati električnu gitaru značilo je da se zna svirati blues. Danas, pak, tek kad se dogodi da nam u grad dođe bluzer, koji je i najavljen kao bluzer, prođe misao kako je to postalo rijetkost i koliko je upravo zbog toga sve u nekoj uzvišenoj svečanoj konotaciji, kao što je to bilo sinoć u dvorani Kina SC na koncertu Erica Bibba koji je nastupio u sklopu 16. Zagreb Jazz Festivala.
Nikako drukčije ne može se opisati aplauze publike već euforičnima, jer euforičan je bio već prvi nakon što je Bibb posegnuo u daleku 1941. i pjesmu „Going Down Slow“ koju je napisao St. Louis Jimmy Oden. Odsvirao ju je i otpjevao sam udarajući u žice akustične gitare precizno i začinjeno kratkim improvizacijama koje u bluesu kao da uvijek dočaravaju „rupe na cesti oporog života“. Čisti delta stil – čovjek, gitara i tuga širine Mississippija. Nešto tako bazično, a po svoj prilici vječno dok je ovakvog ljudskog roda i njegovih navada.
Zvučni ambijent nekog spontanog okupljanja sastava na nekom trijemu s pogledom na močvaru punu komaraca upotpunili su potom gitarist Staffan Astner i basist Desmond Foster s izvedbom klasika „Alabama Bound“ legendarnog Leadbellyja. Vodio je taj trio publiku kroz sudbine crnih ljudi zgaženih povijesnom nepravdom, a Bibb je uvrstio u repertoar i pjesmu „Bring Me Little Watter, Sylvie“ koju je Leadbelly posvetio svom ujaku koji je naporno radio, da ne kažem ‘crnčio’ na plantaži.
Nakon „Along The Way“ je i njegova autorska „Silver Spoon“ ispunjena neizvjesnošću zbog selidbe iz New Yorka u njemu daleki Stockholm nosila taj predznak. No, potom se počeo događati svojevrsni preokret u atmosferi pjesama i u igru je ušao jedan sasvim drugačiji blues. I sam Bibb se našalio da je napisao pjesmu o savršenoj vezi između žene i muškarca (što nimalo nije čest slučaj u narativu blues pjesama) tj. „Saucer ‘n’ Cup“, a nešto kasnije i „The Happiest Man“ koja nije imala nimalo ironičan odmak od svog naslova.
I tu se nekako sklopila slika o američkom bluzeru koji se doselio u Švedsku, u tom socijalnom raju spram Amerike upoznao ljubav svog života i htio-ne-htio promijenio narativ svog života koji su možda najbolje dočarali Blues Brothers na albumu „Red, White & Blues“ iz 1992. s pjesmom „Can’t Play the Blues (In an Air-Conditioned Room)“.
Dakako, nije Eric Bibb izgubio osjećaj sviranja bluesa, ali zasigurno bi bio neiskren prema sebi da nije propustio u izričaj te neke europske perspektive koji su i nama s juga te iste EU i dalje nedosanjani san, jer kad smo se mi to mogli mjeriti sa švedskim poimanjem standarda ili općenito skandinavskom otvorenošću prema jazz i blues glazbenicima koji su tamo pronašli trajno utočište? Ne postoji bez razloga ona stara izreka da su u jednom trenutku Skandinavija i Pariz spasili jazz, upravo zbog pružanja daleko boljih uvjeta za rad američkim glazbenicima.
Bibbov izričaj stoga nosi zanimljivu sinergiju dvije struje; tradicionalnog bluesa koji ga je oblikovao, te onog protkanog (neo)hipijevskog momenta koji se također primio i skrasio u Skandinaviji nakon kontrakulturne 1969. godine. Bilo je to najočitije kad je na pozornicu izašla Ulrika Bibb, Erikova nadahnjujuća životna ljubav i kad je zapjevala njegovu skladbu „Dance Me to the End of Love“ (koja nosi identičan naslov s pjesmom Leonarda Cohena). Bilo je to kao da se jedna Joni Mitchell ukazala na pozornici kad je zapjevala, jer Ulrika me naježila svojom izvedbom, da bi potom sve počelo podsjećati na veliko gospel okupljanje.
Kao što je kazano, publika je izrazito toplo prihvatila Bibba od samog početka, kao što je kasnije i spontano pljeskom pratila neke pjesme poput „Refugee Moan“ posvećene svima onima koji zbog rata ili siromaštva više nemaju svoj dom, a upravo je u završnici bio pojačan ugođaj u kojem kao da su svi bili spremni dati svoj obol u slanju neke pozitivne energije kako bi se bar te večeri oslobodili bremenite neizvjesnosti ove čudne svakodnevice u kojoj smo od početka dvadesetih godina ovog stoljeća.
Oproštajna „Send Us Brighter Days“ donijela je neku lenonovsku „Give Peace A Chance“ auru koja je još više zablistala s posljednjom „Needed Time“ čiji refren je uz unisono držanje ritma dlanovima pjevao auditorij Kina SC, neki i na nogama.
Za kraj bi možda bilo dobro dati objašnjenje za naslov koji se može doimati i zajedljivim. Dakle, nije Švedska ubila blues u bluzeru, jer dojam je da mu je dala globalnu širinu i empatiju. Dala mu je sklad i mir koji ne želi sebično zadržati za sebe, već želi da dođe do svake duše. Biti tako pozitivan, otvoren i dobrim dijelom duhovno poticajan za druge u svojoj 74. godini nije samo veliko dostignuće za bluzera. To bi možda trebala biti i definicija što znači biti čovjek u vremenima kad se neki trude u ljudima potaknuti najgore instinkte.
That night the Blues was back in town.
Aleluja!
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
