Reizdanje dvaju albuma jazz vizionara Erica Dolphyja – ‘Conversations’ i posthumnog ‘Iron Man’ – opremljeno je izvadcima, dodatnim diskom alternativnih verzija te bogatom knjgom intervjua i članaka koji otkrivaju more informacija o jednom od najprogresivnijih skladatelja svoje ere.
Danas zvuči gotovo nevjerojatno da je jazz velikan Eric Dolphy za života održao samo pet studijskih sessiona prije nego je karijeru zaključio svojim remek-djelom “Out to Lunch” izdanim za legendarnu etiketu Blue Note. Nakon toga zaključio je da američka publika nema uho za njegovu glazbu i da u New Yorku nema dovoljno posla za njega, pa se zaputio u Europu gdje je umro sa trideset i šest godina od komplikacija uzrokovanih dijabetesom od kojega je bolovao. “Kada se srušio u Berlinu, budući da je bio crni glazbenik, jednostavno su pretpostavili da se predozirao”, kaže Dolphyjeva prijateljica Juanita Smith, premda Eric nije čak ni pio, niti pušio. Čak štoviše, svi njegovi prijatelji opisuju ga kao osobu najbližu anđeoskoj koju su ikada upoznali.
Godinu dana prije svog nesretnog kraja, Dolphy je s producentom Alanom Douglasom i svojim pratećim sastavom varirajućeg broja članova održao preposljednji session s kojega će snimke činiti dva njegova albuma, “Conversations” objavljen iste godine, te “Iron Man” koji će izaći tek četiri godine nakon Ericove smrti, a smatra ga se jednim od njegovih najboljih izdanja uz spomenuti “Out to Lunch!” Upravo materijale s ovog sessiona može se naći na novom izdanju etikete Resonance nazvanom “Musical Prophet: The Expanded 1963 New York Studio Sessions”. Uz četiri master takea koji čine “Conversations” i onih od kojih je sastavljen “Iron Man”, ovo izdanje donosi i dodatan disk/ploču s alternativnim verzijama tih pjesama, dočim je svaki od albuma popraćen i dodatnim izvadcima.
Album “Conversations” avangardniji je u ovome paru i više istražuje Dolphyjeve sklonosti klasičnoj glazbi te njegov istraživački rad na instrumentima koje je, uz uobičajeni alt saksofon, ovaj glazbenik preporodio u jazz formatu, a to su flauta i bas klarinet. Ovo izdanje prate dvije varijante skladbe naslovljene “Muses for Richard Davis”. Riječ je o skladbama Rolanda Hanne koje je Dolphy sam snimio s basistom iz naslova na prvom od triju dana koji su činili ovaj važan session. Kao dodatak drugom albumu, džezerskijem “Iron Man”, koji izdvaja skladbe koje su bile više u duhu post-bopa, odabrana je petnaest minuta dugačka “A Personal Statement”, inača poznata i pod naslovom “Jim Crow”, koja je prethodno objavljena na disku “Eric Dolphy – Other Aspects” iz 1987. godine. Riječ je o eksperimentalnoj poemi koju nosi kontratenor, a govori o težnjama ka međurasnoj harmoniji u vrijeme segregacije američkoga Juga, a napisao ju je pijanist Bob James.
Na trećem disku među izvadcima vrijedi izdvojiti dva različita pristupa skladbi “Love Me” Neda Washingtona i Victora Younga koju je u svojoj izvedbi bio snimio i Frank Sinatra. Dolphy ovu skladbu izvodi samostalno i ona je jedna od tek četiri skladbe s ovih seansi koje su objavljeni za njegova života. Ovo što je izdvojeno na izdanju “Musical Prophet” tek je dio od brojnih sati materijala, pa se izdavač odlučio za “best of” varijantu radije nego za ekstenzivno izdanje koje bi slušatelja stavilo pred težak zadatak utapanja u dubinama goleme količine zahtjevne glazbe. Ta odluka zapravo znači da ovo izdanje ne donosi mnogo toga novoga uz dosad objavljeni materijal, ali može se presuditi kako je količina glazbe koja je ovdje dostavljena upravo optimalna.
Uz to, svakako je vrijedan dodatak ovom izdanju i prateća knjižica koja donosi izrazito mnogo teksta jednako bitnog za uvid u Dolphyjev genij koliko i glazba koju prati. Tekstovi uljučuju brojne intervjue s Dolphyjevim prijateljima i suradnicima, tekstove o producentu ploče, povijesti ovog reizdanja te osvrte drugih velikana jazza na Ericovu ostavštinu, a sve to popraćeno je i kvalitetnim fotografijama, pa kolekcionarima valja preporučiti uključiti fizičko izdanje u kolekciju. Vezano za sam zvučni zapis, valja napomenuti da je riječ o mono snimkama budući da su stereo masteri nažalost izgubljeni, a sumnja se da su čak i uništeni u požaru. Pri pomisli na takvu tragediju, moramo biti zahvalni na ovakvim reizdanjima koja će očuvati sjećanje i produbiti uvid na jednog od nainovativnijih glazbenika dvadesetog stoljeća, koji je, da je poživio, mogao postati jednako velik u našoj kolektivnoj svijesti kao jedan Coltrane.
Ocjena: 9/10
(Resonance, 2019.)