Autobiografija montipajtonovca više djeluje kao rad neke mnogo mlađe zvijezde koja je još pod dojmom planetarne popularnosti koja ju je spopala nego sedamdeset i pet godina starog komičara koji već pola stoljeća nasmijava cijeli svijet.
Nakon jedne zajedničke autobiografije svih članova Montyja Pythona, vjerojatno najsmiješnije ekipe ikad okupljene u povijesti, dnevničkih zapisa Michaela Palina, te autobiografija Terryja Gilliama i Johna Cleesea, došao je red i na Erica Idlea da objavi svoje memoare. Nazvana “Always Look on the Bright Side of Life”, prema najpopularnijem glazbenom broju koji je Idle napisao za završnicu filma “Life of Brian”, a koja je kasnije postala najizvođenijom pjesmom na sprovodima u Velikoj Britaniji, ova knjiga govori o povijesti komičarske grupe iz perspektive jednog od njezinih najistaknutijih članova.
Kako se moglo očekivati, Idleova autobiografija puca od humora na svakoj stranici, premda su, kao i u slučaju Cleesea koji je ove godine u Zagrebu održao dva predavanja, godine djelomično otupile britkost i genijalnost duhovitosti koja ga je krasila u prošlom stoljeću. Ili, možda genijalnost humora Montyja Pythona dolazi od grupnog truda svih članova trupe, pa u usporedbi s pojedinačnim istupima svakog od njih ponaosob ne dobiva priliku zasjati u svojoj punoj veličanstvenosti. Ovako je uspješnost Idleovih štosova polovična, no kada isti uspijevaju onda su doista izvrsni i sasvim će vam sigurno osigurati dovoljno smijeha dok pratite njegovu životnu priču od školovanja, preko nastanka Pythona, pa do kasnijih uspjeha s Tonyjem nagrađenim mjuziklom “Spamalot” itd.
Kako bilo, Idleova knjiga prati njegov život i prijateljstva sa slavnima i očekivano je prepuna anegdota za koje još možda nismo znali. Kao jedno od ključnih sidra koje Idleova sjećanja drže na mjestu stalno se javlja pjesma iz naslova, a autor se prisjeća raznih prilika kada ju je pjevao uživo, bilo članovima kraljevske obitelji, na Olimpijskim igrama ili na nekom od ponovnih okupljanja pajtonovaca u posljednjem desetljeću.
Jedna od najupečatljivijih stvari koju nikako nismo očekivali jest to što ova knjiga pokazuje u kojoj mjeri je Idle još uvijek opčinjen slavom i svime što ona nosi, iako na nekoliko mjesta pokušava ustvrditi upravo suprotno. Idle je izrazito ponosan na svoje prijateljstvo s Georgeom Harrisonom, a knjiga otkriva koliko su njih dvojica bili bliski, no uskoro će se početi činiti kako je najveći broj ovih stranica posvećen tulumima, krstarenjima i druženjima sa slavnima. The Rolling Stones, David Bowie, Robin Williams, Carrie Fisher, Billy Connolly, popis slavnih koji se provlače kroz Idleova sjećanja je gotovo beskrajan. Sve to više djeluje kao rad neke mnogo mlađe zvijezde koja je još pod dojmom planetarne popularnosti koja ju je spopala nego sedamdeset i pet godina starog komičara koji već pola stoljeća nasmijava cijeli svijet.
“Always Look on the Bright Side of Life” upravo je ono što joj naslov i sugerira, ali samo ako riječ bright prevedemo kao “blještavo” umjesto kao “vedro”. Idle je i filozofiju koja stoji iza ove knjige otpjevao u toj pjesmi otprije četrdeset godina:
“For life is quite absurd/And death’s the final word/You must always face the curtain with a bow.
Forget about your sin/Give the audience a grin/Enjoy it – it’s your last chance anyhow.”
Naime, riječ je o nizanju uspjeha i sočnih sjećanja bez mnogo dubljeg preispitivanja ili dvojbenih postupaka autora, poput primjerice onih koji su doveli do raspada njegovog prvog braka. Umjesto toga saznat ćete kako je zbog jednog tuluma kod njega uništena scena u “Ratovima zvijezda” u kojoj su glumci još mamurni jer su divljali s Idleom i Stonesima cijelu noć prije snimanja. Ako su takvi i slični podaci upravo ono što od autobiografije tražite, onda je ovo prava knjiga za vas. Vatreni fanovi Pythona ne bi trebali biti razočarani s količinom podataka i razinom humora, no ostalima bi možda ipak bilo bolje odlučiti se za neku od drugih knjiga o skupini i njezinim članovima.
(Crown Archetype, 2018.)