Dvostruki Grammyjevac Ernie Watts svojim se kvartetom predstavio zagrebačkoj publici u srijedu u Maloj dovrani KD Vatroslav Lisinski.
I natmuren bend čiji članovi jedan drugome idu na živce, može odsvirati odličan koncert. Isto tako, veseli glazbenici što se lijepo druže i vole, na pozornici i izvan nje, mogu svirati bezvezno i nenadahnuto.
Pravila nema, ali jedan od ljepših koncertnih doživljaja je onaj kada dobro raspoloženi svirači uživaju u zajedničkom druženju na pozornici, kad se pozorno i gustiozno osluškuju, dobronamjerno izazivaju, reagiraju i veselo stvaraju glazbu ispred publike, svježe kao da to ne čine gotovo svake večeri, a istovremeno opušteno u sigurnosti provjereno pouzdanog drugarstva u kojem bez zazora mogu biti posve svoji.
Nije riječ o tome da dobro raspoloženje izvođača donosi bodove samo po sebi, no sljubljeno s iskustvom i vrsnošću vladanja zanatom, ono može postati humus slobodne, nesputane igre čije se vragolaste inačice stvaraju i isprobavaju na licu mjesta, u trenu poletnog nadahnuća. Baš je takav dojam znalački nestašne zabave velemajstora, elegantne psine koja nikad ne prelazi granice priličnoga i pristojnoga ostavio sinoćnji koncert Ernie Watts Quarteta, odnosno sastava koji pod tim imenom djeluje u Europi, a čini ga njemačka družina: klavirist Christof Saenger, kontrabasist Rudi Engel i bubnjar Heinrich Koebberling, s kojima se američki saksofonist Ernie Watts glazbeno druži više od deset godina. Spomenimo usput da pod imenom Ernie Watts Quartet djeluje i američka postava u kojoj Wattsa već četvrt stoljeća okružuju trojica američkih glazbenika.
„Mi ne sviramo glazbu, mi se pretvaramo u glazbu,“ reče nekom zgodom Ernie Watts, govoreći upravo o prednostima dugotrajne suradnje s istom ekipom muzičara i prijatelja. U srijedu, 20. studenog 2013. u Maloj dvorani KD Vatroslava Lisinskog u Zagrebu, uz krasno moćan, topao i zvonak akustični zvuk četveročlanog komba, djelo je doista potvrdilo riječi.
Izvodeći pretežno vlastite skladbe, uz začine klasicima, plamen nastupa efektnim su, itekako smislenim improviziranjem kurili ponajprije sam Watts i duhovit, nenametljivo razigran, bubnjar Koebberling, na čijem je licu neprestano bio razvučen dobrodušno vragolanski osmijeh, a najizazovnijima su se doimali odsječci u kojima su se Saenger i Engel isključili te prepustili Wattsu i Koebberlingu da, jedan nasuprot drugome, gledajući se u oči, vode vrckave dijaloge tenor saksofona i bubnja, kao i oni u kojima se Watts snažno i poetično, odrješito i lirski, virtuozno, ali u službi srca, na kakvu skladbu nadostavio posve sam, bez zvučnog doprinosa trojca koji ga je, baš kao i publika, zadovoljno gledao i slušao. Ne podcjenjujući doprinos Saengera i Engela, gdjekad se moglo učiniti da bi za potpun doživljaj dostajali samo Watts i Koebberling kao, uvjetno rečeno, neki džezistički pandan Black Keysima ili White Stripesima. Iznimnost bubnjareva doprinosa na neki je način potvrdio i sam Watts, predstavljajući na kraju koncerta jedino njega pridjevom „LE-GEN-DAR-NI Heinrich Koebberling!“
Osim suradnje s džezistima poput Buddyja Richa, Charlieja Hadena, Olivera Nelsona, Herbieja Hancocka, Cannonballa Adderleyja i Pata Methenyja, Watts je dobar dio sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća proveo kao traženi studijski najamnik te je, između ostalih, nastupio na malom milijunu (načelno) rokerskih izdanja, svirajući s Frankom Zappom, Dr. Johnom, Rolling Stonesima, Marvinom Gayem, Johnom Mayallom, Jamesom Brownom, B. B. Kingom, Arethom Franklin… Bio je, također, višedesetljetni član teve benda emisije The Tonight Show Starring Johnny Carson, svirao je filmsku glazbu, a limunadno je dno temeljito zastrugao albumom najpekmeznijeg jazza za urede i dizala, „Chariots of Fire“ (1982.).
Posljednjih desetljeća Watts se vratio i zdušno odao svojoj prvoj ljubavi, akustičnom jazzu te se, po mnogim mišljenjima, već neko vrijeme nalazi u samom vrhu majstora svih vremena, i kao tenor saksofonist i kao skladatelj i vođa malog sastava. S obzirom na narečeni kontekst osobne povijesti, moglo bi se reći da je sinoćnji nastup ponudio dašak rokerske energije i dao mjestimičnu, nasreću tek daleku slutnju uhupreugodne sentiš umilnosti, no u cjelini posrijedi bješe prvorazredan jazz događaj, barem jednako papren, ako ne i papreniji od nedavnog, iznimno uzbudljivog, iz svakog pera hvaljenog nastupa električnog Rudresh Mahanthappa Quarteta u zagrebačkom ZKM-u na 9. Vip Zagreb Jazz Festivalu.
(Mala dvorana, KD Lisinski, Zagreb, 20. studenog, 2013.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
