Poslije najposjećenijeg dana otkad se u Zagrebu održava Europavox festival, za što je gotovo isključivo bila zaslužna britanska petorka Shame, drugu porciju nove europske glazbe u četvrtak je došao provjeriti bitno manji broj ljudi. Ono što im mogu poručiti je da nisu previše propustili iako su njemačko-južnoafrička pjevačica Lucy Kruger i njezin bend The Lost Boys odsvirali stvarno dobar koncert.
Večer su otvorili osječki čuvarkuća, sastav proizašao iz ipak superiornijih Harvo Jay. Na prošlogodišnjem prvijencu “Curino cvijeće” Hrvoje Dešić i ekipa svjesno su ili ne postali dijelom scene u koju bismo mogli uvrstiti Svemirka, Fantoma ili recimo crnogorske Sijenke premda su od svih njih bitno psihodeličniji.
Sličnosti, koje prvenstveno proizlaze iz Dešićevog vokala i blago melankolične prirode pjesama, uživo se donekle smanjuju, posebno u instrumentalnim dijelovima i onima u kojima važnu ulogu igra saksofon. Tim bi se, na sviračke međuigre i psihodeliju oslonjenim tragovima u budućnosti trebali kretati čim više, barem ako pitate mene kojem su se njihove skladbe, i na albumu i (nešto manje) u Močvari, u kratkom roku izbrisale iz memorije.
Tijekom nastupa Lucy Kruger & The Lost Boys imao sam osjećaj da me netko sa Savskog nasipa teleportirao u Twin Peaks i da promatram jedan od bendova koji su zatvarali treću sezonu kultne serije Davida Lyncha. Pop-noir iz press materijala donekle opisuje uvodnih par brojeva, no kada su gitare postale glasnije i distorziranije, a Lucy sve ufuranija, čitava je priča počela nalikovati na PJ Harvey, Siouxie Sioux, Nico iz dana kada je asistirala Velvetima pa čak i neke zaboravljene one-hit wondere osamdesetih tipa Martha & the Muffins. Za kraj su ubacili malo Stoogesa i njihovu „Now I Wanna Be Your Dog“, a jedino što bi se koncertu moglo prigovoriti (i što nije njihova greška) je da violina skoro uopće nije dolazila do izražaja.
Ada Oda dolaze iz Bruxellesa i pjevaju na talijanskom, što je zapravo i najzanimljivije što se može reći o njima. Njihova frontwomen Victoria Barracato na bini je ‘luda ko šiba’, no glazbeno to nije ništa posebno, nekakva party varijanta post-punka čija bi polazišna točka bili rani The B-52s, uz mjestimična asociranja na novije britanske skupine poput Wet Leg. Dobro su usvirani, stvari su im i zanimljivo aranžirane uz dosta promjena tempa, ali i previše zbrkane da bi ostavile bilo kakav trajniji dojam.
Europavox su kraju priveli norveški Pom Poko kod kojih najviše smeta dječje vrištavi vokal pjevačice Ragnhild Fangel. Šteta jer ostatak benda stvarno razvaljuje, bilo da se drže punka i post-punka ili američke alter scene devedesetih s posebnim naglaskom na Deerhoof.
Sve u svemu, festival koji je u Hrvatsku doveo INmusic nam je za jako povoljnu cijenu ulaznice od 20 eura (vjerojatno bi samo Shame koštali više da su došli u nekom drugom aranžmanu) omogućio uvid u aktualna strujanja na europskoj glazbenoj sceni, uključujući i ona iz zemalja bez ozbiljnijeg muzičkog pedigrea. A to je čak i važnije od same kvalitete izvođača premda se i po tom pitanju imalo šta za čuti i vidjeti.
Saznajte više:
Europavox, dan prvi – padanje preko panjeva, Severinin kućni video i najsporiji napadaj panike
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
