Trinaesto izdanje najvažnijeg natjecanje europskih blues glazbenika održano je u splitskom HNK-u od 3. do 5. travnja. Bio je to prvi put da je ta manifestacija održana u Hrvatskoj i kako se pokazalo – na obostrano zadovoljstvo.

„Samo jedan život imam…“ pjevali su Indexi i to taman objašnjava općeniti nedostatak vremena kako bi se unutar tog naizgled dugog, a ustvari kratkog perioda uspjeli posvetiti svemu što nas zanima ili bar spoznali dovoljno i neke druge sfere za produbljivanje percepcije. Nastavak spomenutog stiha donosi i hladni tuš spoznaje da nas brojne okolnosti i distrakcije vode na zaključak da taj život „uzalud bacamo“. No da nema distrakcija, vjerojatno ne bi došle i neke nove spoznaje.
Konkretno, na natjecanje europskih blues glazbenika sam u početku možda i gledao kao na distrakciju kao glazbeni novinar u ovom i ovakvom 21. stoljeću, ali nakon svega viđenog i odslušanog na tom događaju u Splitu osjećam onu nevjerojatnu lakoću kao nakon „napunjenih baterija“ i pomalo žal što se iduće sezone neće tako nešto ponoviti baš u splitskom HNK-u.

Naime, dvorana Hrvatskog narodnog kazališta po pitanju akustike bila je kao stvorena za trinaesti po redu European Blues Challenge. Uz to, patina prostora kao da je bila stopljena s patinom tog glazbenog žanra i u sjećanje su mi se uvukle slike davnašnjih arhivskih snimki kad je blues nadirao u američke i potom europske ballroome i slične koncertne prostore i perid mladosti kad sam ga otkrivao.
Tri maratonske večeri ispunjene s više od pet sati programa možda se u ovom pisanom obliku doimaju kao tour de force za iskušavanje krajnjih granice izdržljivosti publike i žirija mahom starije životne dobi. Možda bi i bilo u nekim drugim glazbenim žanrovima, ali blues definitivno u sebi nosi proces izlječenja i zbog toga je sve nekako teklo glatko, inspirativno i komunikativno.

Sistem European Blues Challengea posložen je poput nekog blues Eurosonga – dvije polufinalne i jedna finalne večer tijekom kojih prodefilira 22 što bendova, što solo izvođača. U finalnoj večeri nastupalo je po četiri finalista po ocjenama stručnog žirija iz svake polufinalne večeri. Nastupi po propozicijama nisu smjeli premašiti trajanje od dvadeset minuta, a ta minutaža pokazala se kao svojevrsni „zlatni rez“. Za glazbenike je to vremenski sasvim dovoljno za predstaviti svoj rad i za osmisliti koncepciju unutar koje će postići katarzu jer nema ograničenja koliko minimalno pjesama trebaju izvesti i što je bitno; sve na pojačalima, bubnjevima i Hammond orguljama koji su se nalazili na pozornici (dakle, svi na istoj opremi po sistemu: „ukopčaj se i počni“).
Sav taj tehničko-propozicijski dio dakako je bio u funkciji kako bi se predstavila uistinu kvalitetna i šarolika europska blues scena pa se usudim reći da je od samog natjecanja European Blues Challengea jači moment taj svojevrsni revijalni karakter koji na jednom mjestu okupi esenciju i sukus onog što se u bluesu događa na potezu od Ujedinjenog kraljevstva do Rumunjske ili od Portugala do Finske. Hipotetski kazano; da imate blues klub, bio bi pun pogodak angažirati svako od 22 imena koja su nastupala, ne bi promašili niti s jednim.

Krene li se od Alice Armstrong Banda, tj. ovogodišnjih pobjednika neupitno je da je vanserijska pjevačica Alice Armstrong donijela vokalni duh Janis Joplin u pratnji benda koji je uz nju grmio u stilu one stare britanske blues škole iz šezdesetih kad su Londonom tresli John Mayal i Greenov Fleetwod Mac. Nastavi li se s ostalim imenima koja su ušla u finale; Grkinja Eliana One Woman Band (inače i jedna od mojih favoritkinja) učinila je blues itekako aktualnim kroz svoje socijalno osviještene tekstove. Gotovo da je na pladnju donijela vijesti o tome kako se se osjeća Grčka u krizi koja ne staje i ispisuje stranice o još jednoj u nizu izgubljenih mladih generacija koje ne osjećaju da žive u državi, već u koloniji (a naivno sam mislio da ekskluzivno pravo za progovoriti o tim problemima imaju rock i rap).
Za Mađara Daniela Szebenyja neću nimalo pretjerati ako kažem da smo gledali i slušali mađarskog Dr. Johna, jer to je bila ta kvaliteta izvedbe. Mladi Finac Jantso Jokelin kao da je u svoj izričaj uspio uplesti skandinavsku filozofsku školu s jedne strane, dok je s druge sve omađijao sviranjem usne harmonike da bi se na koncu poigrao looperom u svojoj verziji skoro stotinu godina starog klasika Waltera Vinsona i Lonnie Chatmon „Sitting on Top of the World“ koju su 1930. snimili Mississippi Sheiks.

Zatim, njemački The See See Riders su pak zvučali i izgledali kao da su vremenskim strojem upravo doputovali iz te iste 1930. inficirani originalnim zvukom istih tih Mississippi Sheiksa. Kao da ih je T Bone Burnett osobno ugodio za neki novi „O Brother, Where Art Thou?“. Švicarca Marka Slatea i njegov prateći bend Rotosphere uvjerljiv je poput Joea Cockera, a sola njegovog gitarista ledila su krv u žilama.
Poljaci Wild Flame predvođeni britanskom pjevačicom Adeami Walkowiak stasaloj na glazbi Chake Khan bili su izvrsni i kad su ušli u funk, kao što je i Austrijanac Peter Kern, tehnički izuzetno potkovan i zanimljiv gitarist, svojim akustičnim setom itekako dokazao da njegovim žilama teče blues.

No intrigantne kvalitete nije nedostajalo i u redovima većine njih koji nisu prošli u finale nakon polufinalnih večeri, poput našeg Edi East Trance Bluesa koji je imao čast otvoriti 13. European Blues Challenge. Za francuski trio CHARB-ON koji je grmio na pozornici u stilu The Black Keysa sam poželio da žiri bar za njih prekrši pravilo i te večeri izabere i petog finalistu, ili primjerice za rumunjski Bluemans koji su mi u sekundi otpuhali svaku eventualno predrasudu o tome koliko mogu biti uvjerljivi svojim definitivno drukčijim blues rock pristupom spram ostalih.
Da ne nabrajam dalje, možda je bolje reći da je okupljanje europskih bluesera u Splitu donijelo izuzetno širok raspon utjecaja unutar samog žanra, što gledano po stogodišnjoj povijesnoj skali, što po utjecajima različitih podneblja.

Činilo se da izbor boljeg voditeljskog dvojca od Martine Validžić i Roberta Urlića također nije mogao biti bolji za ovu prigodu. Odradili su lavovski dio posla s dvojezičnim najavama, kao što su pogodili i vibraciju sa samim muzičarima i dakako sa šarenom internacionalnom publikom koja je sve pomno pratila kroz tri večeri.
I na koncu, ali jednako važno, bolji izbor od Splita nije mogao biti, jer nije samo da taj centar Dalmacije ima „ono nešto“, već se to „ono nešto“ da i definirati, a to je da je blues dugo tamo ukorijenjen – uvijek prisutan kao i u svojoj južnoj postojbini SAD-a, ali nekako pritajen i nikad eksponiran u potrebi da sagori u medijskoj ekspanziji. Osjetili su to i strani glazbenici i blues poklonici s kojima je bilo nemoguće ne popričati u foajeu u tom ozračju velike sretne obitelji gdje se i Vicko Bilandžić, intendant splitskog HNK-a, opušteno družio i minglao sa svima. „Ovo je kao da sam u kući bluesa za koju nisam znao da postoji“, rekao mi je tako jedan Finac pun dojmova.

Jest da European Blues Challenge svake godine putuje po različitim gradovima Starog kontinenta i da je činjenica da su Hrvatske blues snage kao udruga napravili fantastičan potez što su ga uspjeli, općenito gledano, dovesti u Hrvatsku, ali ne mogu skriti misao da bih opet želio proživjeti isto iskustvo i na istom mjestu jer, što bi rekli Indexi, samo jedan život imam. A sad, jesam li se opet zaljubio u blues u svojim ocvalim godinama, u Blues Challange, u Split, ili kombinaciju svega toga, lipi moji, to vam stvarno ne bih znao sa sigurnošću reći.