Tog petka ‘on’ je demonstrirao svoju moć na vlasti kroz organiziranje masovnih protesta u metropoli u svoju korist, dok je Eva Braun kojih stotinjak kilometara dalje uveseljavala narod – ne, to nije historijski citat iz njemačkog tiska iz 1940-ih i nisu u pitanju akteri na koje ste prvo pomislili. Riječ je o nečem sasvim drugom što se dogodilo u petak 26. svibnja ove godine u Novom Sadu.
Za razliku od većine ljudi koji kad se zateknu u nekom gradu obično krenu u obilazak galerija, muzeja, povijesnih toponima i sličnog, mene zanima druga, rjeđa vrsta kulturnih toponima za što prvenstveno trebate imati malo sreće obzirom na povremenost, a ne sigurnu učestalost, takvih događaja. Riječ je dakako o koncertima bendova i izvođača koji su u određenim sredinama ostavili trag i postali dio onoga što se obično naziva nematerijalnom kulturnom baštinom.
Na sličan način i splet okolnosti kako sam proljetos nabasao na koncert grupe Kanda Kodža i Nebojša u beogradskom Domu omladine, tako se dogodilo proteklog petka s koncertom grupe Eva Braun u Novom Sadu u Domu kulture. Ta vojvođanska grupa iz Bečeja svirala je skoro pa na domaćem terenu, gledano očima jednog zagrebačkog ‘turista’, a taj ‘turist’ dobro zna da i ako se ikad dogodi koncert Eve Braun u Zagrebu, nikad neće imati težinu i konotaciju koja će dobaciti dalje od slušanja koncertne izvedbe, jer najvažniji momenti Eve Braun događali su se tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća, a oni nisu dobacivali do Hrvatske zbog svima nama dobro poznatih ratnih i poratnih okolnosti.
Nakon razgovora s Novosađankama iz društva s kojim sam bio na koncertu koje kako i tada, tako i danas pohode koncerte, značaj Eve Braun mogao bi se svesti na spasonosnu dozu senzibilne normalnosti u tom burnom vremenu (iako je u Srbiji i prošlog petka bilo burno zbog Vučićeve predstave s kontra-prosvjedima u glavnom gradu zbog koje je vladao kolaps na linijama međugradskog prijevoza obzirom da su autobusi iz cijele zemlje bili unajmljeni od strane vlasti za nešto što spada pod nazivnik: ‘demonstracije moći’).
Bilo je i u devedesetima izvrsnih bendova u Srbiji, ali Eva Braun je nosila onaj neki indie Deep Blue Something moment, ali na način prilagođen vojvođanskom stanju duha, neki, uvjetno kazano „Breakfast At Tiffany“ moment iz Bečeja. Kulminaciju je nosio album zanimljive igre riječi „Heart Core“ iz 1998. godine koji je po mom površnom shvaćanju iz razgovora s domaćinima nosio u sebi neki utopijski tračak nade za omladinu koja se okupljala na koncertima Eve Braun prvenstveno u Novom Sadu i Beogradu i to one opozicijski nastrojene (da ne bi bilo zabune), a u takvom svjetlu je ostao zapečaćen u njihovim dušama i tada, godinu dana pred bombardiranja, s kojima su sirene za zračnu opasnost otele primat svakoj glazbi.
Grupa nije bila aktivna jedan duži period, ali recentni singlovi „Jadransko more“ i „Ti si sve“ su označili njen povratak i na pozornice. Novosadski koncert u Domu kulture bio je upravo povod za prisjećanje albuma „Heart Core“ i obilježavanje 25 godina od njegovog objavljivanja, u konkretnom smislu i njegovo izvođenje u cijelosti na pozornici od prve do zadnje pjesme.
Generacijski raspon publike bio je velik; od „prvoborkinja i prvoboraca“ pa do mladih tek stasalih za koncertna uzbuđenja, a svi su imali jednu istu zajedničku crtu, a to je poznavanje tekstova pjesama i zborno pjevanje refrena. Pjesme s „Heart Corea“ dakle duboko su utisnute u srca, svijest i sjećanje Novosađana, što me podsjetilo na to kako su pjesme njihovog najznačajnijeg, nažalost pokojnog, sugrađanina Đorđa Balaševića urezane u srca publike svih krajeva ove regije, ali i šire gdje god se razumije naš jezik.
Ne mogu reći da me koncert stresao na početku uz zvuke pjesama „Lavirint“ i „Mala prodavnica užasa“. Išlo je pomalo lijeno i usporeno, možda pomalo i odsutno, ali kako mi rekoše moji domaćini to je nekako i mentalitet Novog Sada, ta neka čudna flegmatičnost. Naime, neki su se pitali zašto Dom kulture nije pun iako je bilo prodano više karata nego što je bilo publike u koncertnom prostoru, da bi se ispostavilo da ih je solidan broj kupio ulaznicu u znak podrške, ali im se nije dalo izlaziti na kišu koja je monsunski u više navrata kupala grad tog dana i večeri. Prilično dobar marker za shvatiti novosadsko stanje uma.
No grupa ispred koje kao pjevač i gitarist stoji Goran Vasović (a meni je posebno za oko pao i ljevoruki basist Goran Obradović s Hohnerom kakvog svira i Paul McCartney) je poput starog i iskusnog konja – treba joj nešto vremena za zagrijavanje, ali kad postigne radnu temperaturu, onda se ispostavi da ne može stati u isporučivanju pjesama dok euforija također sve više raste, a zborno pjevanje postaje sve glasnije.
Obzirom da sam došao u posjed službene set liste, ona je brojala 31 pjesmu, što je dakako za skoro dvije trećine više od pjesama s albuma „Heart Core“, što isto dobro ilustrira u kojem smjeru se kotrljala situacija u Domu kulture. Vasović je uz sve kazano nekoliko puta istaknuo koliko mu je važan upravo ovaj koncert u Novom Sadu, tome u prilog su išli i drugi parametri.
Naime, grupa je na nekoliko pjesma ugostila pjevačicu Nadju koja se ove godine svekolikoj srpskoj javnosti predstavila kao učesnica tamošnjeg izbora za pjesmu Eurovizije i koja je stršala u toj manifestaciji kao jedina glazbenica s akustičnom gitarom u rukama i kantautorskim potpisom, ali je i pored toga bila primijećena i ostvarila dobar plasman. Vasović ju je predstavio kao „moralnu pobjednicu“, što znači da je bilo nekih, kako se kaže; prijepora ovog ožujka oko pobjedničke pjesme, ali se ipak kao neupućenik u domaće im glazbene prilike ne bi štel mešat u to, osim što ovdje mogu zaključiti da sam nakon Nadjine izvedbe pjesme „Santa Fe“ u Novom Sadu osjetio želju da ostane s bendom na pozornici obzirom koliko se dobro uklopila kao frontwoman tijekom izvedbe. No vratila se na bisu kad je prvo izvela tu svoju nomen est omen pjesmu „Moj prvi ožiljak na duši“, a potom i „Tako je čudno, zar ne?“.
Grupi je također gostovao i Svetozar Nešić za klavijaturama, ujedno i čovjek koji je radio na aranžmanima na posljednjem singlu „Jadransko more“, a njega pak bije glas da je novi aranžerski talent u gradu obzirom da je bio angažiran i od jedne Amire Medunjanin. Nije zezancija kad u glazbenim kuloarima Novog Sada netko bude zamijećen, jer pogledamo li samo unazad što je sve od glazbe došlo iz tog grada, jasno je da je kroz to ‘sito’ ne prolazi svašta.
Grupa Eva Braun je za finale službenog dijela nanizala ‘vatromet’ singlova „Rikošet“, „Istra“, „Aljaska“, „Posle tebe“ i „Ti si sve“, da bi za sam kraj ostavila svoju himnu „Sasvim običan dan“ koja je ujedno ispala i famozno ironično podvlačenje crte pod dan koji je bio sve drugo, samo ne običan.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
