Loading Events
  • This event has passed.

Druga strana groznice subotnje večeri / Socijalistička disco kultura 1977-1983: Vizualni jezik disca

8 srpanj, 2015



U srijedu 8. srpnja u 20 sati u HDD galeriji otvara se druga izložba projekta ‘Druga strana groznice subotnje večeri’, posvećena vizualnom jeziku disco kulture koja će se održavati od 8. do 25. srpnja 2015.

Druga strana groznice subotnje večeri / Socijalistička disco kultura 1977-1983: Vizualni jezik disca
Druga strana groznice subotnje večeri / Socijalistička disco kultura 1977-1983: Vizualni jezik disca

Projekt općenito locira pozitivne utjecaje plesne, glazbene i društvene „pošasti“ zvane disco u razdoblju od 1977. do 1983. Prvi dio postava, nazvan „Utjecaji, uzori i inovatori“ u Kuli Lotrščak (30. svibnja – 8. srpnja 2015.) odredio je mjesta, imena i događaje koji su importirali ovaj stil u samoupravno tijelo Jugoslavije. Postav u HDD galeriji nastavlja se na priču o jugoslavenskom disku imenujući glavne trendove i stilove u vizualnoj komunikaciji. Autor izložbe je Željko Luketić.
Objavljeno: 27.06.2015.

 

Veliki broj izloženih omota ploča domaćih disko zvijezda, ali i inozemnih u licencnim izdanjima, ima primarnu svrhu označiti simbolički jezik disca, kao i idejne postulate pokreta: seksualnu emancipaciju, manjinsku inkluzivnost, modernitet klupskog ambijenta, kao i društvene naglaske hedonizma kao protesta protiv socijalističke norme. Ovitak ploče, singla ili kasete imao je tu zadaću publici u najkraćem mogućem roku isporučiti svoju poruku.

 

Iz teksta Željka Luketića: Disco se Jugoslaviji događao i prije 1977., no njegov proboj nije bio masovan nego tek sporadičan. Nastup „šest tigrica“ iz The Love Machine u KD Lisinski prijelomna je točka, jer tada i muzički tisak, poput Džuboksa, prestaje s egzotičnim izvještajima o iznimnom uspjehu švedske ABBA-e i počinje s reportažama o raskalašenim zabavama u Studiu 54. Radnice i radnici, samoupravni djelatnici, inteligencija i misleća elita i ovdje je našla svoj plesni melting pot. Disco je, na svojoj ikonografskoj strani, odradio zanimljivu uslugu socijalizmu: inzistirajući na šljokicama, sjaju i raskoši, polugolim tijelima i hedonizmu, jednakosti spolova i seksualnih manjina, pružio je makar simbolički odmak od svakodnevice obilježene ekonomskom krizom, manjcima u trgovinama i odlaskom Maršala 1980. godine. U potonjemu valja tražiti i uzroke „produženog“ trajanja disca na jugoslavenskim prostorima. Steve Dahl pisao mu je svjetsku osmrtnicu, no lokalno je disco bilo kućno ime koje je kao novu mogućnost brze popularnosti inspiriralo i najmanje očekivane dijelove društva. Preko Muharema Serbezovskog jugoslavenski disco ušao je u folk, Branko Miličević 1983. izdaje dječju Disko Kockicu i nudi ples najmlađima, dok zvijezde šlagera, poput Zdenke Vučković, Mire Ungara, Tereze Kesovije i Ljupke Dimitrovske, izdaju disco u zasebnim, opreznim pokušajima. Za razliku od svijeta, gdje ovaj žanr označavaju sve duže i duže klupske verzije, pretežući format objavljivanja ove glazbe u socijalizmu je singl-ploča. Pa ako upali, upali. Ako ne, bit će lakše zaboravljeno. Tako je primjerice plesna teen zvijezda Dubravka Jusić, odlučila u današnjoj biografiji ne spominjati svoje glazbene uspjehe, Tereza Kesovija ne reprizira svoj medley Disco ’79, dok će neki drugi izvođači reći da su oni izvodili – tek običnu „pop glazbu“.

 

Jedno od pitanja na koje odgovaramo na izložbi jest i tko su bile zvijezde jugoslavenskog disca. Odgovor se prirodno nudi preko omiljenog komunikacijskog medija te glazbe, dakako ovitaka glazbenih izdanja i njihove strategije da nipošto ne budu suzdržane, samozatajne ili sakrivene. Upravo suprotno i čak i danas, kada su te nove biografije popravljene i ušminkane, do tih izdanja nije lako doći zbog nekoliko razloga. Prvi je svojevrsni testni, probni karakter tih ploča. Njima se opipavalo tržište, odgovor medija i publike, te su se oprezno lansirale u nevelikim nakladama. Drugi prostor tog eksperimenta bili su glazbeni festivali, poput ZagrebFesta, Splita ili Opatije. Zakopani između standardnih opjeva galebova, mora, sunca ili predivnih i tako jedinstvenih ljepota zagrebačkih ulica, nalazili su se mali biseri, ekskurzije u nešto sasvim drugačije, opušteno pomaknuto poput Robota Ljupke Dimitrovske: “Dijelila sam ljubav s jednom napravom / nije znao niti k’o sam zapravo / kad treba da te shvati / otkažu mu svi aparati.”

 

Autor izložbe: Željko Luketić
Grafički dizajn: Igor Kuduz
Organizacija: Hrvatsko dizajnersko društvo / HDD galerija
Voditelj galerije: Marko Golub

 

Radno vrijeme:
Pon – pet: 10 – 20h
Subotom 10 – 15h