
U pulskom Circolu 4. studenog nastupit će Marc Ribot.
Nakon gotovo pet desetljeća eklektične i beskompromisne karijere, Marc Ribot, gitarist, improvizator i tihi buntovnik američke avangarde, konačno je izdao svoj prvi vokalni album – “Map of a Blue City”. Objavljen u svibnju 2025. pod etiketom New West Records, album predstavlja zbirku pjesama koje su se “kuhale” godinama, čak desetljećima, u Ribotovoj osobnoj arhivi. U tom smislu, ovo nije tek novi projekt, već retrospektivna karta emotivnih i glazbenih teritorija koje je Ribot prolazio – kao umjetnik, sin, otac, svjedok povijesti i kroničar političke deziluzije.
Na “Map of a Blue City”, Ribot se prvi put u karijeri izražava primarno vokalom. Njegov glas – sirov, tjeskoban, često govoreni, ponekad pjevani – funkcionira poput produžene ruke njegove gitarske estetike: fragmentiran, ali emotivno pun. Glazbeni idiomi koje koristi prelaze žanrovske granice — od folk-blues balada, bossa nove i countryja do drum’n’bassa, noisea i slobodne improvizacije.
Pjesme poput naslovne “Map of a Blue City”, “Say My Name” ili “Daddy’s Trip to Brazil” nude melankolične, ali politički nabijene vinjete, ispričane iz pozicije onih koje društvo ostavlja na marginama. U intervjuu za Kurated Music, Ribot objašnjava inspiraciju za naslovnu pjesmu: “Moja kći je kao dijete nacrtala kartu koristeći samo plavu boju. Kad sam je pitao što je to, rekla je: ‘To je karta plavog grada.’ Taj crtež mi se zapečatio u pamćenju. Bio je to svijet tuge i ljepote koji sam prepoznao.”
Glazbeni jezik albuma je minimalistički, no nikada siromašan. Gitarske teksture, povremeni gudači, harmonij i razlomljeni ritmovi stvaraju ozračje nalik noćnim razgovorima na rubu svijesti. Kako piše Glide Magazine, “album zvuči kao kasnonoćni dijalog koji ide u više smjerova s prevladavajućom temom osjećaja izgubljenosti.”. Ribot ovdje ne prikazuje svoju virtuoznost (koju je dokazao bezbroj puta), već ranjivost.
“Map of a Blue City” nije jednostavan album. To je glazba kao mapa, a otpor kao forma. To nije Ribot u ulozi gitarističkog kameleona koji skače između stilova, već Ribot kao autor koji pjeva jer mora – o gubitku, nepravdi, nadi, i sjećanju. Kritičari su složni da je riječ o djelu zrelog umjetnika koji se, umjesto u tehničku perfekciju, usmjerava na emocionalnu iskrenost.