Ponovno okupljeni Faithless bez Maxija Jazza u svojim redovima prvi put se predstavio zagrebačkoj publici u novoj postavi u nedjelju na zagrebačkoj Šalati.
Bit će da su mi dvije večeri prije Obojeni program aktivirali plesnu špicu od tko zna kad, pa sam nekako koncert Faithlessa dočekao s nekim posebnim guštom. Valjda neki nostalgični trip s kraja devedesetih i početka milenija kad sam ‘promijenio pleme’ i okrenuo se rave pokretu kao nečem novom, svježem i izniklom iz undergrounda. Vremena kad su se partiji organizirali gdje god se mogla dovuć’ neka struja i donijeti neki zvučnici.
A i godine su bile takve, idealne za eskapizam – samo ples uz glazbu bez neke dotad uobičajene poruke u poznatim formama kitica i refrena. Ali puno poruke je nosila ta glazba i kad je bila uglavnom instrumentalna. Brzo se proširila kao i lepeza novih droga. Mladost tranzicije bila je prepuštena sebi kao i mladost iz perioda rata. Zagreb je tada bio drukčiji grad, a rave ga je činio puno bližim i dalje dalekom nam zapadu, jer je na koncu i taj europski zapad s raveovima gradio neki svoj novi kulturni i glazbeni identitet mimo dotadašnjih glazbenih centara moći iz kojih je desetljećima dolazi kulturni diktat.
Bio je to period kad se doimalo da je glazba u rukama publike, kao da je narod uzeo natrga pravo koje mu je odavno pripadalo, dakako dok se pravila opet nisu iskristalizirala i od svega napravljen biznis. Dok je bio pokret, dotle je i meni sve to imalo puno više čari. Kad je postalo EDM i završilo na stadionima, meni osobno je to bilo game over.
S popularnošću DJ-a i sastava počele su se tada javljati hibridne forme, u smislu da to sve može na pozornicu i kao nekakav bend, s tim da su frontmeni tu donosili otklon koji se nije mogao svrstati ni u pop, ni u rock, ni u hip-hop. Maxi Jazz je tu imao posebnu ulogu. Onako mršav odavao je sliku najiskusnijeg plesača u dvorani. Iz njegovog ozbiljnog i prodornog pogleda kao da je progovarala sva nepravda učinjena crnoj populaciji, sve one „rođene bez vjere“ i često je bilo dovoljno samo da stoji na pozornici i da izgleda autoritarno poput vođe cijele ceremonije. Rođeni karizmatik i frontmen spreman da redefinira ulogu frontmena u plesnoj glazbi na pravom mjestu i u pravo vrijeme.
Napustio nas je prerano 2022. godine, a prošle 2024. njegove kolege Sister Bliss i Rollo donijeli su odluku ponovno pokrenuti Faithless. Koliko god sinoć bili besprijekorni, Maxi Jazz im je nedostajao baš kao vođa ceremonije, iako je njegov vokalni izričaj savršeno utkan u zvučnu sliku kao i vizualnu pojavnost na video zidu. Jedna moja dobra prijateljice je po završetku konstatirala da smo vjerojatno prisustvovali budućnosti nastupa sastava bez njihovih ključnih članova. Naravno, u slučaju Faithlessa, posebno zbog karaktera same glazbe to nije bio cringe – dapače elektronika je tu negdje u prednosti pred drugim više organskim izvedbenim formama. Razlog više za tu tvrdnju bila je i produkcija sinoć na Šalati. Bilo je glasno i moćno uz savršeno balansiran zvuk instrumentarija Faithlessa kojim sada s najviše centralne točke pozornice ordinira Sister Bliss.
Započeli su s odličnim cover remiksom evergrina „Yeke Yeke“ Moryja Kantéa i time bacili plesnu bombu po izlasku na binu, nastavivši s afričkim bubnjevima kroz „Salva Mea“, a publika nije dugo trebala čekati da Sister Bliss uz pozdrav kaže: „Zagrebe, ovo je tvoja pjesma“ označivši tako početak „Insomnie“, ali i vrćenje filma unatrag kod autora ovih redaka nakon što je kao po nekom naređenju bezbroj smartphonea iskočilo iznad glava kako bi se „Insomnia“ snimala.
Da, vremena su se promijenila, nekad je špica tijekom izvedbe te pjesme od cijelog prostora znala načiniti ekstatični plesni podij u situacijama kad se ciljano dolazilo kako bi se izgubilo u transu ritma, posebno na poznate paterne. Sinoć ih je hrpa mirno stajala jer su preuzeli uloge snimatelja i nažalost tako propustili ono bitno, ono po čemu je cijela ta elektro priča prije bila magnetno privlačna, a to je da svatko individualno bude raznesen plesom. Možda sam star, ali stvarno držim blesavim snimanje partyja, pa makar on izgledao i kao koncert, ali valjda to tako mora biti u vremenu kad je sve postalo „event“, čak i ono što je nekad bila svojevrsna subverzivna pobuna.
Koliko je „God Is A DJ“ u takvoj situaciji mogao odjeknuti kod nekih na pravi način, ili možda „Music Matters“, nije mi poznato. Uglavnom, tko je došao plesati trebao je početi plesati na vrijeme jer je službeni dio bio gotov nakon sat vremena, a potom je bis s pauzom između potrajao još dvadeset minuta, iako se nakon povika „Let’s get the party started!“ iz usta Sister Bliss možda naivno moglo povjerovati da bi taj bis mogao potrajati i duže. No ipak je završnica bila u petoj brzini taman da zaplešu i oni koji su se dotad nešto nećkali i u kojoj su Faithless zakotrljali i malo drum&bassa prije odjave programa.
Na koncertu je izvedena i jedna nova pjesma s nadolazećeg povratničkog albuma „Champion Sound“ koji će svjetlo dana ugledati 5. rujna, čime će grupa i u diskografskom pogledu ući u post Maxi Jazz fazu, kao što će se i na njemu vjerojatno osjetiti to što ga nema. No možda ne treba gubiti vjeru već sada. Bio je to sinoć ipak dobar gig. Jedan sasvim solidan „event“, a sudeći po napisanom i sasvim dobar okidač za prisjetiti se Zagreba od prije, uistinu, četvrt stoljeća.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
