Koliko bendova s Novog Zelanda poznajete? Koliko bendova s Novog Zelanda Hrvatima duguje gažu s debelim, masnim basom? Samo jedan – Fat Freddy’s Drop.
Kolektiv jammera poznat je po onoj primorskoj maksimi „pomalo“, pa se tako nikada ne žure sa studijskom produkcijom, dajući prednost pozorničkim fuzijama i improvizacijama kakve su zavele, pa, cijeli svijet. S prva tri mantrička albuma ukorijenjena u dubu, reggau, bluesu i jazzu potvrdili su se kao ritmička i svježa senzacija koja redovito poseže za impresivnim instrumentarijem gdje su im, uz meki i topli soul glas frontmana Dallasa Tamaire, najdraže udaraljke i trube.
Potpisne perkusije i trube otvaraju “Bays” (nazvan po studiju Lyall Bay, iako bi se mogao tumačiti kao homonim za englesku riječ ‘bass’), odnosno „Wairunga Blues“,ne bi li potvrdile zvuk novozelandskog kolektiva spremnog na glazbene i stilske fuzije zbog čega ne trebaju ukalupljivanje. Ljubitelji novomilenijskih kotlovina, rušenja žanrovskih konvencija i razbijanja predefiniranih pravila kod fat Freddy’s Dropa dolaze na svoje: ritmični i plesni zvuci dominantnoga basa odrednica su ovog benda.
U šesnaest godina, “Bays” im je tek četvrti album kojeg, za razliku od prethodnika, ne otvara jaka numera, nego klasična skladba iz arsenala Fat Freddy’s Dropa. No strpljen spašen! Uvodni zvuk osmobitnih igrica provocira uho u „Slings & Arrows“, nošenu vječno melankoličnim, a opet plesnim puhaćim instrumentima i dub distorzijama što momke čine savršenim odabirom za fine plesnjake: što festivalske, što klupske. A da u klubove vole zaći, i to njemačke, potvrđuje najavna kraftwerkovska singlica “Razor” u kojima svoj sonični potpis podebljavaju neočekivanim špricerom techna. Euro-elektronički otvarač albuma ustupak je europskoj publici s kojom posljednjih godina itekako vole flertovati. Ali ni ovdje ne treba nagliti, jer je “Razor” samotnjak itekako izbalansiranog i koherentnog manje ‘klupskog’ albuma negoli prethodnika “Blackbirda” s više sintesajzera.
[youtube]http://youtu.be/X86Lk4pwBOg[/youtube]
Ipak, elektronike i syntha ne manjka, pa tako jedna od dvije kolosalne etape pred kraj epohe, “Fish In The Sea” evocira ranu povijest elektronike, poput one Jean Michela Jarrea. I dok u gotovo deset minuta plivanja u moru dolazi do monotonije, “Cortina Motors”, nešto dužeg trajanja, baca u plesnu hipnozu; mali deep house perkusijski delirij što vuče korijene iz funka. Drugim riječima, Fat Freddy’s Drop žestoko gruvaju, a gruvačina je temeljna odrednica svake od studijskih postaja pri čemu se, pomalo iznenađujuće, ne ponavljaju, zadržavajući autentičnost i, dakako, bas liniju. A bas linija je najizraženija u bluzerskoj “Novak” (Đoković ili Kim?) gdje Dallas iznosi svu svoju melankoliju i samotnjaštvo, a da je pritom plesan i zavodljiv.
Upravo ovakve dihotomije ocrtavaju „Bays“ kao album mračnije poetike, ali nimalo mračnog i teškog zvuka, nego ga pretvaraju u ritmičan nemir. Međutim, iako se radi tek o dosad najzaokruženijem studijskom okviru novog korpusa što tek treba prodisati na svjetskim pozornicama u svom improvizacijskom sjaju, Fat Freddy’s Drop uza svu svježinu ipak nemaju onaj elektricitet „Blackbirda“ i na trenutke njegov osjećaj za mjeru, odnosno za kraj pjesme. Pritom, Novozelanđani prilaze glazbenoj strukturi kao ženskome tijelu: nježno i posvećeno, ne bi li u nju što bolje uronili i postigli sinkronizirani ples cijelog orkestra u kojem se natječu puhaći instrumenti i primamljivi bas, stvarajući pritom erotičan i ritmičan puls spreman potrajati dugo u noć. A sad je vrijeme da se iskupe za otkazani nastup u Tisnom 2014.!
Ocjena: 7/10
(Bays, 2015.)