Novi album Father Johna Mistyja duboka je filozofska studija apsurdnosti ljudskog življenja na ‘bezbožnom kamenu koji odbija umrijeti’ i pokušaj pronalaska zrnca smisla u besmislenom svijetu. Impozantan je to i jedinstveno zamišljen i napisan album kakav se može roditi isključivo u naletu genijalnosti kao umjetničko djelo koje je savršen produkt vlastitog vremena i kao takvo ostaje trajno zabilježeno u svijesti onoga tko s njim uđe u aktivni dijalog.
Josh Tillman prošao je svašta u svojoj karijeri, od bubnjanja u Fleet Foxes do izdavanja desetak solo albuma prije nego što je preuzeo novu personu i kao Father John Misty, kada ne bi brijao na tripovima s Taylor Swift, pisao odlične vrckave i pronicljive pjesme i objavljivao doista dobre albume kao “I Love You, Honeybear” iz 2015. godine.
Kako su se počeli bližiti lanjski izbori u Sjedinjenim Državama, Tillman je sve češće javno iskazivao strah i prezir prema budućem predsjedniku Donaldu Trumpu, a nakon njegovog izbora, čini se kako se rezigniran odlučio upustiti u razračunavanje sa sveopćim besmislom ljudskog postojanja, sa ljudima samim i njihovim bogovima, sa glupošću bližnjega i vlastitim slabostima, tragediju bitka postaviti kao “čistu komediju” i istresti iz sebe album jedinstven i impozantan, a potpuno različit od svega na što smo navikli danas percipirati kao pop proizvod.
Probijanje kroz “Pure Comedy” nije lagan zadatak. Budući da traje sedamdeset i pet minuta, a riječ je o baladama koje nisu ovdje kako bi vas očarale svojim melodijskim linijama, ovaj album iziskuje angažirano i koncentrirano slušanje kako bi vam prenio svoje poruke i zapažanja. Dijelom poput neke intrigantne audio knjige o filozofiji nihilizma, ove pjesme u svakom susretu otkrivaju nove slojeve svoje briljantnosti, bilo da govore o ideološkim sukobima, sociološkim apsurdima ili psihološkim zakinutostima.
Album otvara naslovni singl koji se uz šest i pol minuta klavirske pratnje obrušava na besmislenost ljudskog postojanja od trenutka rođenja i britko se i duhovito ruga čovječjim vjerovanjima, idoliziranjima drugih i slavljenja vlastite jalovosti na način kakav nismo imali prilike čuti još od Randyja Newmana i njegove pjesme “That’s Why I Love Mankind”, u kojoj se slične stvari razmatraju iz božanske perspektive. U Tillmana ovo nije božanska komedija, već ovdje ljudi svoje bogove izmišljaju sami kako bi i dalje bili bezbožne životinje.
Album nudi i povremene bljeskove radiofoničnosti, kao što je “Total Entertainment Forever” koja u atipično razigranom aranžmanu i bržem ritmu govori o našoj potrebi da budemo zabavljeni i udovoljimo svojim jeftinim apetitima i nudi viziju u kojoj nam neki povjesničari iz budućnosti nalaze okamenjena tijela priključena na naše uređaje za zabavu sa velikim osmjesima na licima, pa povjeruju kako smo živjeli u nekom doista sretnom vremenu i mjestu.
Pjesma “Things It Would Have Been Helpful to Know Before the Revolution” razmatra ima li načina da se stvari promijene, ali u viziji svijeta nakon revolucije iz naslova ljudi i dalje tumaraju besciljno vrteći se u krug “bezbožnim kamenom koji odbija umrijeti”, maštajući o povratku na staro.
Centralna pozicija albuma prepuštena je trinaest minuta dugoj baladi “Leaving LA” koja djeluje kao vlastiti roman u stihovima i par akorda i predstavlja osobnije razračunavanje srodno poetici jednog Loudona Wainwrighta III, nego je slučaj sa ostalim univerzalnim pjesmama koje čine “Pure Comedy”.
“When The God of Love Returns There’ll Be Hell To Pay” je Mistyjev obračun s Bogom u kojem autor vodi na izlet stvoriteljevom nesavršenom kreacijom i postavlja pitanje jesu li ljudi krivi za takav svijet i ima li nadnaravno biće pravo osuđivati svoja stvorenja, uz poruku da sljedeći put kad mu bude dosadno proba stvoriti nešto manje ambiciozno.
U jednom od najboljih poglavlja nazvanom “The Memo” naći će se i mjesto za propitivanje kulturne propasti i današnjoj površnoj percepciji umjetnosti u društvu, ali kao što je slučaj sa ovim gotovo cijelim velebnim remek-djelom od albuma, čovjek bi mogao doslovno prepisati svaki od stihova i prikaziti ga bez analiziranja, jer stvar je toliko moćna i prezentna sama po sebi u svojoj izvedbi da se tu nema više što dodati ili oduzeti.
Čini se da rijetko ili gotovo nikada pred sobom ne nađemo album toliko promišljen i sjajno napisan kao što je “Pure Comedy” Father John Mistyja. Riječ je o spomeniku vremenu u kojemu ništa nije sveto, ali ne zato što nema ničega što bi se moglo izdići iznad čovjeka, već zato što ljudi samozaljubljeno zure u vlastite odraze u ekranima i usmjereni su isključivo na ublažavanje boli različitim oblicima droga koje im skreću pozornost sa stanja u koje su se tim istim postupcima doveli. I iako im je iz života odstranjen svaki oblik smisla, prisiljeni su naći razlog za nastavak postojanja jedni u drugima, kakvi god sebični i ništavni da već jesu.
“Pure Comedy” nije samo album godine, već i jedan od onih albuma koji, kad im date šansu, na sebi svojstven način mogu oplemeniti vaš život, a istovremeno pomiču okvire naših nastojanja da pojmimo što sve može biti izrečeno u formi pop pjesme. Osim toga, primjer je koliko se, razmatrajući vlastito nesavršenstvo možemo približiti univerzalnom savršenstvu.
Ocjena: 10/10
(Bella Union / Sub Pop, 2017.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
