U šestodjelnom feljtonu krećemo na put kroz povijest glazbene cenzure u modernoj domaćoj i svjetskoj praksi.
U sabranim djelima blaženog Ivana Merza (1896-1928) sačuvan je izvanredno zanimljiv tekst „Katolici i novi plesovi”, tiskan 1926. u Sarajevu. Mladi Merz bio je jedan od najistaknutijih hrvatskih katoličkih intelektualaca u godinama iza Velikog rata, bečki i pariški student, zagrebački profesor njemačkog i francuskog, naročito posvećen dužnosti predsjednika katoličke omladinske organizacije Hrvatski orlovski savez. Duboko zabrinut zbog širenja novih parovnih plesova, od tanga i foxtrota do jazza, u kojima je vidio prijetnju katoličkom moralu i djevojačkoj čednosti, Merz je ovim tekstom pozivao na suzbijanje opasne salonske mode prije nego što postane masovna. Kao zagriženi moralni aktivist u završnom poglavlju „Borimo se protiv zlih modernih plesova” najžešće je udario ne samo na plesnu kulturu nego i na muziku.
U njegovo doba bilo je malo gramofona i premalo ploča, Radio Zagreb tek je počinjao s emitiranjem, a atraktivni novi ritmovi mogli su se najprije čuti u plesnim salonima. Zato je Merzova agitacija protiv amoralnih plesova upotpunjena zahtjevom za zabranu štetnih muzičkih sadržaja. Ne iznenađuje što ondašnji crkveni velikodostojnici nisu podržali njegovu inicijativu. U odmjeravanju snaga starog poretka i novih ideja zapadnjačka popularna plesna muzika iz 1920-ih nikako nije mogla predstavljati realnu prijetnju ovdje kod nas, na periferiji zapadnog svijeta. Međutim, Merz je ispravno procijenio kako će ona imati dalekosežan utjecaj na buduće društvene odnose. Tridesetak godina kasnije čikaški kardinal Samuel Stritch zabranio je rock’n’roll u katoličkim školama svoje nadbiskupije i aktualizirao cenzuru moderne muzike i plesa.
U ranom rock’n’rollu spojili su se ludi ritam i neobuzdan pokret, dvije opasne karakteristike na koje je prije upozoravao Merz, a američke moralne aktiviste posebno je zabrinulo što je nova muzika za mlade napravila totalni nered na polju rasne segregacije. Bijeli supremacisti nipošto nisu željeli vidjeti svoje kćeri mezimice u ekstatičnom plesnjaku na koncertima Chucka Berrya, Fatsa Domina ili Bo Diddleya.
Na njima su iskušali različite cenzorske prakse i ustanovili kako je najkorisnija prevencija poslati rock’n’roll zvijezdu na robiju. Chuck Berry izbačen je iz igre na vrhuncu popularnosti u sudskom procesu poslije kojeg je proveo 18 mjeseci iza rešetaka jer je prešao granicu Missourija s maloljetnicom u autu. Cenzura je do sredine 1960-ih u stihovima rock pjesama najviše sankcionirala vulgarnosti i seksualne aluzije, pa su američke radio stanice naveliko bojkotirale „I Can’t (Get No Satisfaction)”, a onda su došle na red političke subverzije i droga kao posebna tabu tema.
Politički motivirane zabrane dotad su mahom bile ograničene na protestne folk pjevače prokomunističkog usmjerenja. Tako je BBC u eskalaciji Hladnog rata zbog Kubanske krize 1962. zabranio Ewana McColla, autora čuvenih folk evergreena „Dirty Old Town” i „First Time I Saw Your Face”, ali i pjesama poput „The Ballad of Ho Chi Minh” i „The Ballad of Stalin”. U Americi je mladi i buntovni Bob Dylan bio toliko velika faca da je već 1963. dobio poziv za gostovanje u udarnom TV programu Ed Sullivan Show. Odustao je kad su ga producenti zamolili da ne izvodi „John Birch Paranoid Blues”, satiričnu pjesmu o ultradesničarskoj organizaciji John Birch Society koja se suprotstavljala pokretu za građanska prava.
Prvi hit singl isključen iz američkog radijskog etera zbog psihodelične poetike bio je „Eight Miles High” hipi sastava The Byrds, objavljen 1966. usred političke i medijske kampanje koja je dovela do kriminalizacije LSD-a u Kaliforniji. Kad su Beatlesi predstavili album „Sgt. Pepper’s Lonely Heart Club Band” na BBC-u je zbog sumnje Scotland Yarda da propagira LSD momentalno zabranjena „Lucy in the Sky with Diamonds”. Acid rock zvučao je kao da je sve izmaknulo kontroli pa su predsjednik Nixon i guverneri 40 američkih država panično tražili da se s radija skine svaka pjesma koja bi mogla imati veze s drogama.
Čuvari morala Titove Jugoslavije imali su vlastite prioritete, a domaća rock muzika nije bila na popisu naročito sumnjivih aktivnosti prije pojave Buldoždera. U poslijeratnom djelovanju Agitpropa – odjela za agitaciju i propagandu formiranog prema sovjetskom modelu i usmjeravanog direktivama CK KPJ, uvedene su trajne zabrane pučkih pjesama s jakom nacionalnom simbolikom koje su mogle zasmetati konceptu bratstva i jedinstva jugoslavenskih naroda, a izvođenje religioznih pjesama bilo je dopušteno samo u vjerskim objektima. Muzika američkog porijekla bila je ideološki problematična, ali zbog jazza se nije išlo u zatvor kao zbog pjevanja ruskih pjesama poslije rezolucije Informbiroa.
Pitanje moralne podobnosti jazza definitivno je skinuto s dnevnog reda 1956. nakon što je u Zagrebu i Beogradu zasvirao Dizzy Gillespie. Režimski povjerenici morali su znati da proslavljeni bebop trubač putuje svijetom u organizaciji Eisenhowerove administracije i nastupa kao ambasador američkog kulturnog imperijalizma, ali jazz je kod nas imao malobrojnu publiku i nevelik domet pa je neometano prešao granicu. Domaću zabavnu muziku, koja je bila daleko masovnija, nije trebalo posebno nadzirati pošto je cijeli proces proizvodnje, distribucije i promocije bio u sigurnim rukama državnih diskografskih kuća i režimskih medija. Početkom 1960-ih u paketu zapadne mode stigli su električarski vokalno-instrumentalni sastavi koji su preplavili sve veće gradove. Na plesnjacima su se morali čuvati jedino lokalnih štemera. Nisu imali problema s omladinskim moralnim aktivistima, osim zahtjeva za promjenu imena zabilježenog u slučaju jednog od prvih zagrebačkih bendova. Dečki s Medveščaka nazvali su se FBI, po tada aktualnom hitu svojih uzora The Shadows, a kad im je sugerirano da uzmu drugo ime nastavili su svirati kao Sjene. Do kraja 1960-ih jugoslavenska rock muzika je za nekog omladinca na tvrdoj partijskoj liniji mogla biti provokativna zbog prozapadnog imidža, međutim namjerno subverzivnih sadržaja u njoj nije bilo ni u tragovima.
U zemlji koja je itekako kasnila za svjetskim trendovima, gdje su Shadows još uvijek bili utjecajniji od Beatlesa i Stonesa, frontalni sukob vodećih rock bendova 1960-ih s konzervativnim američkim i britanskim establishmentom nije nadahnuo lokalne rokerske buntovnike. Dok je BBC zabranjivao „Give Ireland Back to Irish”, koju je Paul McCartney napisao za Wings inspiriran „krvavom nedjeljom” u Belfastu, kod nas je bila zabranjena „Oj ti vilo, vilo Velebita” u izvedbi Hrvatskog seljačkog pjevačkog društva Podgora, objavljena 1971. na singlici u izdanju Jugotona. A dok su Nixonovi jastrebovi tražili legalno pokriće za deportaciju Johna Lennona zbog prejakog antiratnog i ljevičarskog angažmana, kod nas su moralni aktivisti dovršavali progon najslušanijeg pjevača vedrih nota Vice Vukova.
Jedini Vicin krimen bila je njegova prevelika popularnost, koja će ga poslije učiniti markantnim simbolom ugušenog Hrvatskog proljeća. Prva hajka podignuta je s jeseni 1968. nakon što se na putujućem festivalu Pesma leta zamjerio organizatorima iz beogradske obiteljske revije Ilustrovana politika. Nesporazum je izbio kad je Vice na nekom nastupu odbio nositi njihov ćirilični bedž „Pesma leta” i zatražio latinični „Pjesma ljeta”. U najutjecajnijem političkom tjedniku NIN potom je osvanuo tekst – „Vicevi Vice Vukova”. Ispod neobičnog naslova nije bio politički komentar nego kompilacija tračeva, a ni potpisnik nije bio novinar NIN-a nego Džavid Husić iz Ilustrovane politike. Kasnije se proslavio kao urednik rekordno tiražnog sarajevskog tabloida As i serijski proizvođač lažnih vijesti. Pošto su Džavidovi tračevi s ljetne turneje objavljeni u NIN-u, koji se pobožno čitao kao neslužbeno glasilo SKJ, protiv Vice je u Splitu dignuta tužba zbog „vrijeđanja građana i izazivanja nacionalne nesnošljivosti”. Na sudu je oslobođen, no to nije nimalo pokolebalo progonitelje koji su ga neumorno napadali još tri godine do iznuđenog prekida karijere i odlaska u emigraciju. Egzekutori koji su 1972. preuzeli slučaj bili su vrlo temeljiti na zadatku da se lik i djelo dotad najveće pjevačke i medijske zvijezde u ovim krajevima potpuno izbriše iz kolektivnog sjećanja. Zabranili su sve njegove ploče, bunkerirali televizijske snimke, uklonili fotografije iz festivalskih kronika i ime iz javnosti sve do velikog come backa 1989. Sistemski progon Vice Vukova bio je toliko brutalniji od svih kasnije dokumentiranih primjera cenzure u domaćoj muzici, da je izgledalo kako se nakon dolaska žuđene demokracije takvo što ne može ponoviti. No, zamalo se ponovilo 1990-ih otvaranjem sezona lova na KUD Idijote na terenu Hrvatske glazbene unije.
Nastavlja se…
Saznajte više:
*Tekst je potpomognut sredstvima natječaja “Poticanje novinarske izvrsnosti” Agencije za elektroničke medije.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
