Treći dio feljtona pojašnjava čemu je uistinu služio Zakon protiv šunda u bivšoj državi, ali se bavi i odgovorom na njega od strane najžilavije balkanske scene.
U nekoliko internetskih oglasa pojavljuje se ploča Korni grupe izlistana pod neobičnim naslovom „Zabranjeno za mlade“ (PGP RTB, 1971). Davno zaboravljeni EP bio je jedino izdanje kratkotrajne postave benda sa Zdravkom Čolićem, plasirano u pokušaju da se beogradski prog rokeri dokažu kao komercijalni pop hitmakeri. Zabranjeno za mlade zapravo nije naslov nego upozorenje otisnuto na omotu ploče zbog pomalo lascivnih stihova A2 pjesme „Gospa Mica gazdarica“ o intimnom druženju studenta iz provincije i mlade velegradske gazdarice.
RTB-ova oznaka adolescentima neprimjerenog sadržaja, postavljena čak petnaestak godina prije američke „Parental Advisory Explicit Lyrics“, nije zaživjela u praksi. Jugoslavenska diskografija dobila je posve drugačiji mehanizam društvene kontrole u takozvanom Zakonu protiv šunda. Inicijativa je pokrenuta 1971. na Kongresu kulturne akcije u Kragujevcu. Savez komunista pod vodstvom Latinke Perović tamo je okupio gotovo sve kulturne pregaoce koji su nešto značili u Srbiji, od nobelovca Ive Andrića do filmske dive Milene Dravić.
U dokumentarcu Vladimira Paunovića „Kongres zaborava“ prikazano je kako se agitacija protiv kiča i šunda momentalno proširila izvan kongresne dvorane Šumadija. Kragujevački omladinski aktivisti na ulici su javno spaljivali stripove o Tarzanu i zabavno-erotski časopis Čik. Poslije se ispostavilo da je preoštar uvodni govor Latinke Perović bio povod smjenama liberala u CK SK Srbije, pa je cijeli kongres trajno kompromitiran i gurnut u zaborav, ali su se njegove smjernice o borbi protiv šunda zadržale u javnom diskursu i bitno utjecale na definiranje kulturne politike SFRJ.
Zakonima o porezu na promet bilo je regulirano da se poreza oslobađaju proizvodi „od posebne društvene i kulturne vrijednosti“. Međutim, na proizvod kojem bi nadležna komisija osporila kulturnu vrijednost i proglasila ga šundom primjenjivala se kombinirana stopa saveznog i republičkog poreza, što je značilo da će u maloprodaji biti barem 50% skuplji. Prikupljeni nameti prelijevali su se u budžete za elitnu kulturu, umjetnost i obrazovanje, pa su kulturni pregaoci bili itekako zadovoljni propisanim mjerama. Zakon protiv šunda najprije je ciljao petparačku literaturu, popularne ljubiće, krimiće i roto stripove koji su preplavili novinske kioske početkom 1970-ih. Sljedeća velika meta bila je novokomponovana narodna muzika.
U nekim rokerskim kronikama ostalo je zabilježeno kako su ozloglašene republičke komisije za šund posebno zagorčavale život prvoborcima panka i novog vala. Prema drugim tumačenjima to su ipak bili sporadični slučajevi. U jednom od rijetkih znanstvenih radova posvećenih ovoj temi „Ko se boji šunda još? Muzička cenzura u Jugoslaviji“ etnomuzikologinja i antropologinja Ana Hofman uopće ne spominje pankere i rokere. Kad se sve zbroji ispada kako je njima daleko više prijetila preventivna urednička cenzura u diskografskim kućama i suspenzivna medijska cenzura, gdje je prednjačio kolegij Radio Sarajeva, dok su ih republičke komisije za šund sankcionirale u svega desetak slučajeva. U Hrvatskoj su „šundirani“ Prljavo kazalište iz produkcije Suzy, VIS Idoli, U škripcu i Riblja čorba na izdanjima Jugotona, u Sloveniji Pankrti i Paraf pod etiketom ZKP RTVLJ, a na Helidonu Lačni Franz i Na lepem prijazni. Komisije u Srbiji i BiH najviše su se bavile novokomponovanom narodnom muzikom. Najmanje subverzivnim novovalnim pločama jer su ih tamošnje diskografske kuće naprosto izbjegavale.
Šarlo Akrobata snimio je album „Bistriji ili tuplji čovjek biva kad“ za PGP RTB i završio u Jugotonu pošto matična kuća za njega nije imala nikakav plan. Materijali za LP prvijenac Prljavog kazališta, debi albume Pankrta „Dolgcajt“ i Parafa „A dan je tako lijepo počeo“ dostavljeni su članovima komisija koji su većinom dolazili iz akademskih krugova i malo su znali o pankerima. Jedino su mogli prepoznati provokativne tekstualne sadržaje, dovoljan razlog da im zalijepe šund etiketu i pokušaju ih zadržati izvan vidokruga socijalističke omladine.
Prevencija nije postigla željene rezultate. Pankrti su prodali oko 15.000 ploča, što je bio respektabilan rezultat za novi bend koji pjeva na slovenskom, Paraf je dobacio do 25.000, a Prljavo kazalište izašlo je na skoro 100.000. VIS Idoli došli su u Jugoton s ultimativnim novovalnim hitom „Maljčiki“, a proglasiti ga šundom bio je možda jedini način da se kontroverzni singl zadrži na tržištu jer ga je dočekala protestna nota ambasade SSSR-a. Prvijenac Lačnog Franza „Ikebana“ zvučao je manje provokativno, ali slovenska komisija nije razumjela Predinov crni humor. Slučaj ljubljanskog funk benda Na lepem prijazni ostao je nerazjašnjen. Njihova navodno sporna pjesma „Suckitandsee“ otpjevana je na engleskom i baš nikako nije mogla uznemiriti slovensku javnost. U škripcu nisu proglašeni šundom zbog pjesama već zbog neoromantičarske erotike na naslovnici drugog albuma „O je“.
Sa sličnim problemom suočilo se Bijelo dugme kad je zapelo na komisiji zbog vulgarnog omota ploče „Bitanga i princeza“. No, kako se tu ipak radilo o bestseleru domaće diskografije umiješao se Jugoton, povukao skandaloznu naslovnicu i naručio novo grafičko rješenje. Komisija za šund je najveću materijalnu štetu u rokerskom sektoru napravila na albumu „Večeras vas zabavljaju muzičari koji piju“ s kojim je Riblja čorba 1984. prešla iz PGP RTB-a u Jugoton. U igri s jako velikim ulozima cijena ploče uvećana za porez na promet drastično je utjecala na tiražu. Peti album Riblje čorbe prodavao se skoro trostruko slabije od prethodnika.
U proizvodnji novokomponovane narodne muzike kalkulacija je bila drugačija. Unaprijed se moralo računati s tim da će komisija rutinski zalijepiti šund etiketu na hrpetinu ploča kako bi im nabila znatno viša cijenu i ograničila medijski doseg, ne gubeći vrijeme na razlikovanje Tome Zdravkovića od Sinana Sakića. Domaća zabavna muzika bila je u najvećoj mjeri kulturni proizvod socijalističkog sustava, medijski favoriziran i spretno uklopljen u režimsku propagandu, sve do posebnih festivalskih večeri revolucionarnih pjesama i cjelonoćnih rokerskih ispraćaja Titove štafete.
Za to vrijeme novokomponovana narodna muzika tretirana je kao neželjena estradna anomalija, ali se uvijek vraški dobro prodavala. Početkom 1970-ih okončan je duopol Jugotona i PGP RTB-a pošto su im dio kolača otkinuli novi diskografi kao Beograd Disk i Diskos iz Aleksandrovca, pokrenut kapitalom vinarije Župa. U preraspodjeli tržišta Jugoton i PGP RTB zadržali su glavninu narodnjačkog mainstreama, dok su Beograd Disk i Diskos ušli u kafanski underground.
RTB-ovi narodnjaci imali su osiguranu minutažu u specijaliziranim emisijama beogradske i sarajevske televizije, gdje se kasnije umiješao Diskoton, a Jugotonovi ekskluzivci mogli su gostovati i u udarnom terminu TV Zagreb „Nedjeljom popodne” kod Saše Zalepugina. Za razliku od njih Diskosova najtiražnija pjevačica Mica Trofrtaljka bila je već s prvim hitom „Davorike dajke“ nepoželjna na svim televizijama. U njenom slučaju kafana se odmah pokazala kao najjača subkultura u ovim krajevima i pogurala je famozini singl do tiraže od 300.000 primjeraka.
Kad je Mica izašla iz kafane s njom je „Davorike dajke“ zapjevao krcati stadion Radničkog iz Kragujevca, uoči utakmice kvalifikacija za ulazak u prvu saveznu nogometnu ligu. Kafana nije tražila estradnu logistiku, samo mikrofon i rudimentarni razglas postavljen u ćošku. Zakon protiv šunda u tom sektoru nije uspio napraviti ništa osim nametnuti harač. Kafanska subkultura imala je jednostavan kod zapisan negdje u stihovima bećarca „volim popit, volim zagalamit, da ga vidim ko će mi zabranit“. U kafani nitko nije skupljao političke poene, a milicija je upadala samo ako je trebalo prekinuti neku krvavu tučnjavu.
Kafanski narodnjački underground mogao se neometano razvijati i pomicati granice šunda, pa je iz Beograd Diska lansirana Svetlana Miljuš „Cajka iz Novoga Sada“, kao odgovor na Diskosove uspjehe sa šaljivim erotskim pjesmicama Mice Trofrtaljke. Dodatni poticaj stigao je s audio kazetama koje su u narodnjačkoj produkciji brzo potisnule vinilne albume. Jeftinije za proizvodnju i praktičnije za distribuciju omogućile su da kafanski underground dobije gastarbajtersku filijalu u njemačkom labelu Yuphon koji se pojavio 1977. kao licencni partner Diskosa.
Pošto je Yuphonova kazeterija bila izvan dometa komisije za šund tamo su u posebnoj ediciji Eros štancali porno folk, necenzuriranu erotsku narodnu muziku koja se nije smjela prodavati na jugoslavenskom tržištu, ali je ipak ulazila u zemlju gastarbajterskim kanalima. Misteriozna Lilita Đorđević snimila je jednu od prvih porno folk kazeta „Seksi hit“, dok su Milesa Lakić & Grupa švalera izbacili album „Joj što bi se šikala“ s još eksplicitnijim naslovima „Volim da se tucam“ i „Duša ište seksilište“.
Lilitu Đorđević i Milesu Lakić nije moguće precizno datirati, ali izvjesno je da su beogradske porno reperice Bičarke na travi došle na scenu barem dva desetljeća poslije njih. Na domaćem terenu komisija za šund prestala je pucati penale sredinom 1980-ih nakon izgubljene bitke protiv Mile Basa i Južnog vetra. U četrdeset i kusur godina prevalili smo veliki put od totalne kontrole, koja se iživljavala na Lačnom Franzu, do totalnog moralnog sunovrata koji je omogućio da u YT trending upadaju Desingerica & Pljugica s najnovijim trap folk kidalicama što zvuče kao reklame za nasilje nad ženama.
Nastavlja se…
Saznajte više:
*Tekst je potpomognut sredstvima natječaja “Poticanje novinarske izvrsnosti” Agencije za elektroničke medije.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
