Četvrti dio feljtona osvjetljava okolnosti za tadašnje društvo problematičnog soundtrack albuma ‘Bitka na Neretvi’, kao što razjašnjava okolnosti kako je slovenski Buldožer uspio izigrati tadašnje cenzore i prokrčiti put prvom valu jugoslavenskih punk rock bendova.
Lokalna reggae muzika s karipskog otoka na rubu zapadnog svijeta postala je planetarni fenomen nakon što je Eric Clapton u ljeto 1974. osvojio vrh američke top liste soft rock verzijom Marleyeve pjesme „I Shot the Sheriff“. Prije Claptonove famozne obrade, zabilježene na ploči „461 Ocean Boulevard“, Bob Marley & the Wailers imali su mršave rezultate izvan Jamajke.
Iako je producent i izdavač Chris Blackwell iz Island Recordsa dosta ulagao u njihovu promociju, slabo su prolazili kod ciljane afromeričke R&B publike koja je reggae samo površno poznavala kao „Carribean soul“. Kad je Clapton proslavio „I Shot the Sheriff“ Blackwell je promijenio taktiku i sljedeći album „Natty Dread“ usmjerio na potentno rokersko tržište. Rezultat je svima poznat. Bob Marley je jedno od najprepoznatljivijih lica globalne kulture, ovjekovječeno na spomenicima podignutima od Adis Abebe do Banatskog Sokoca.
Može se samo nagađati koliko bi rasplet njegove karijere bio drugačiji i neizvjesniji da prije pola stoljeća nije oprezno primijenio autocenzuru na „I Shot the Sheriff“. U to doba je policija u uličnim racijama po Kingstonu bila nemilosrdna prema pripadnicima rastafarijanskog pokreta, a Marley je na brutalnu represiju namjeravao odgovoriti pjesmom „I Shot the Police“. Odustao je nakon sasvim realne procjene da bi ga policija zbog takve provokacije mogla zatući negdje u mraku bez privođenja i suđenja.
Sa sitnim prepravkama u naslovu i refrenu „I Shot the Sheriff“ zvučala je kao tema za neki imaginarni vestern i nije izazvala negativnu reakciju. Marleyev preventivni potez bio je rijedak primjer autocenzure na svjetski poznatim pjesmama iz rokerske epohe. Mnogo više intervencija odradili su urednici u diskografskim kućama brisanjem potencijalno opasnih poruka prominentnih rock autora. Syd Barrett morao je mijenjati B stranu nastupnog singla Pink Floyda „Arnold Layne“ jer je za EMI pjesma „Let’s Roll Another One“ prejako mirisala na marihuanu pa je prepravljena u „Candy and a Currant Bun“. Black Sabbath došli su u kuću Vertigo s antiratnom pjesmom „Walpurgis“ i dobili upozorenje da naslov zvuči previše sotonistički, pa su je prenaslovili u „War Pigs“.
Dok je zapadni svijet bio prepun slučajeva stroge uredničke cenzure, kod nas ništa uznemirujuće nije prijavljeno sve do pojave Buldožera. U domaćoj rock muzici nije bilo incidenata usporedivih s cenzurom filmskog Crnog vala koja je bunkerirala Dušana Makavejeva i Želimira Žilnika, a nesretnog Lazara Stojanovića poslala na trogodišnju robiju kao državnog neprijatelja zbog „Plastičnog Isusa“.
Rani Buldožder je izravni prethodnik svake pankerske i novovalne subverzije u ovim krajevima, makar svoju inspiraciju vuče iz starijeg kontrakulturnog undergrounda. Fascinantna mješavina utjecaja Franka Zappe i Freak Brothersa nadopunjena autohtonim ludostima Marka Brecelja i Borisa Belea bila je itekako primijećena na zagrebačkoj live premijeri u programu Boom Festivala ’75. Jugoton je bio zainteresiran, ali tamo su sve oči bile uprte u Bijelo dugme, pa su pregovori zapeli.
S preporukom menadžera Booma Vladimira Mihaljeka Buldožer se potom javio Dragi Dikliću koji je vodio mali zagrebački label Alta, prvi privatni biznis u domaćoj diskografiji. Diklić je objavljivao zabavnjake, nije se bavio frikovima, ali je vjerovao Mihi i preuzeo je materijal za LP „Pljuni istini u oči“ snimljen u Ljubljani. Pošto Alta nije imala vlastitu proizvodnju i distribuciju, proslijedio ga je u PGP RTB koji je tako dobio već zapakiran album. Pitanje je kakav bi bio ishod za Buldožer da je njegov prvijenac išao redovnim putem na procjenu beogradskog uredničkog kolegija.
Nevelika tiraža rasprodana je u nekoliko mjeseci, međutim RTB je odbio inicijativu za doštampavanje ploče. U jesen 1976. Buldožer je krenuo na snimanje drugog albuma „Zabranjeno plakatirati“ i suočio se s neviđenom cenzurom kojoj je maltene svaka pjesma bila zbog nečega sumnjiva. U višemjesečnom natezanju jedan od većih prijepora bio je oko „Mama, mama, ne brini mama sve ide po planu. Za dan dva, za dan dva i odoh ja u nirvanu“. Odlazak „u nirvanu“ protumačen je kao asocijacija na opojne droge pa je Buldožer kompromisno otišao „u kafanu“, ali ni to nije ubrzalo izlazak ploče. Zastoj je otklonjen tek potkraj 1977. kad je Helidon otkupio album od RTB-a. Bele je dobio posao urednika u Helidonu i za Buldožer osigurao rijetku privilegiju da se više ne mora gnjaviti s cenzorima. U njegovom mandatu Helidon je postao utočište nekomercijalnim bendovima kojima se veći izdavači nisu željeli baviti, od Lačnog Franza do Lune i prve Discipline kičme. Jedini hendikep bila mu je slabo organizirana distribucija u istočnim krajevima.
Kad su pankeri došli na red za snimanje ploča vrata im je najprije otvorio Jugoton. No, nakon transfera Prljavog kazališta u Suzy s drugim singlom „Moj je otac bio u ratu“, od žešćih pankera u Jugotonu je ostala tek Pekinška patka. S Pankrtima i Parafom u kući na tom polju je više napravila ZKP RTV Ljubljana. Dok je nastupni LP Pankrta prošao bez uredničke cenzure, Paraf je ipak morao odustati od snimanja najsubverzivnije pjesme „Goli otok“.
Treće epohalno izdanje s etiketom ZKP RTVLJ bila je kompilacija po izboru Igora Vidmara „Novi punk val 78-80“, koja je između ostalog donijela jedine dostupne snimke Termita. Pankerska ekstravagancija naglo je prekinuta 1981. nakon izbijanja nazi afere. U Ljubljani se pojavio bend 4R koji je u medijima predstavljen kao Četrti Reich, što je izazvalo veliku moralnu paniku. Osumnjičeni neonacisti su strpani u istražni zatvor i ubrzo pušteni zbog nedostatka dokaza, ali se nad cijelom ljubljanskom pank scenom nadvila sjena sumnje.
RTVLJ je pod svojim krovom zadržala provjerene Pankrte i Paraf, dok je novim pankerima teško davala priliku. Najgore su prošli kontroverzni Otroci socializma koji su nekako uspjeli dogovoriti izdavanje albuma za RTVLJ, ali su onda njihove master trake netragom nestale u transportu do Beograda, gdje su trebale biti otisnute na vinil.
U Jugotonovim poslovnim planovima druga generacija pankera nije imala što tražiti jer su prvaci domaćeg novog vala postizali sedmoznamenkaste tiraže, a sve ispod 30.000 prodanih ploča i kazeta tretiralo se kao neuspjeh. Jugotonova urednička cenzura rijetko je išla na eliminaciju spornih pjesama, kao u slučaju Haustorove „Radnička klasa odlazi u raj“. Kontrola je obično bila suptilnija i fokusirana na poneku prejaku riječ. U grandioznoj simfo baladi Bijelog dugmeta „Sve će to mila moja prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš“ izbrisana je Bregovićeva očita provokacija „.. a Hrist je bio kopile i jad“. Zbog Jugotonovih razgranatih poslovnih veza vodilo se računa o svemu, pa i krhkoj ravnoteži u odnosima države i crkve.
U posebno delikatnim slučajevima urednička cenzura primjenjivala se i na licencna izdanja. Jugoton je 1977. imao licencu Virgin Recordsa, ali nije želio objaviti mnogima najvažniju ploču godine „Never Mind the Bollocks, Here’s the Sex Pistols“ zbog pjesme „God Save the Queen“. Kraljica Elizabeta bila je Titova stara frendica i širenje uvreda na njen račun još uvijek je moglo izazvati neugodne posljedice.
Pod trajnim embargom ostao je i jedan od najvažnijih albuma svih vremena „The Velvet Underground & Nico“. Licencu za reizdanja Verve/PolyGram držao je PGP RTB, ali neprelazna prepreka bila je Lou Reedova narkorokerska himna „Heroin“. Najneobičniji primjer embarga na uvoz nije bio posljedica cenzure nego još perfidnijeg potpunog prešućivanja soundtrack albuma Bernarda Hermanna „Battle of Neretva“.
O njemu se počelo govoriti tek kad je uvodnu temu semplirao Laibach na albumu „Opus Dei“. Najjači partizanski film imao je je dvije verzije, skoro trosatnu domaću i dvosatnu internacionalnu, a na njima dva posve različita soundtracka. Enormnu domaću popularnost „Bitke na Neretvi“ nakon sarajevske premijere 1969. pratili su raznovrsni dodatni sadržaji za mlade i stare, od albuma sa samoljepljivim sličicama u izdanju Kraša do EP-ja sa soundtrackom maestra Vladimira Krausa Rajterića i Nikice Kalogjere. EP „Bitka na Neretvi“ poslije je izvezen u Francusku, ali nije išao dalje.
Za internacionalnu verziju „Battle of Neretva“ angažiran je jedan od najvećih američkih kompozitora filmske muzike Bernard Hermann. Vrhunski soundtrack snimljen s Londonskom filharmonijom pratio je dugotrajne svjetske uspjehe Bulajićevog filma, te se nakon izvornog američkog pojavilo više izdanja tog albuma, čak i japansko, ali nikad jugoslavensko. Za naručitelja je bila jako problematična Hermannova tema „Chetnick’s March“. U ono vrijeme nitko se ne bi usudio plasirati ploču s tim naslovom na domaće tržište. Danas je sve drugačije, pa se trailer pročetničkog filma „Heroji Halijarda“ promotivno vrti na SSF-u.
Nastavlja se…
Saznajte više:
Feljton: Hoćemo cenzuru! (3. dio) – jugoslavenski Zakon protiv šunda i porno folk
*Tekst je potpomognut sredstvima natječaja “Poticanje novinarske izvrsnosti” Agencije za elektroničke medije.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
