Sinoć je u Vintage Industrialu održano prvo izdanje festivala Živa Voda. Ambiciozna priča koju nismo željeli propustiti.
„Glazba mržnje“ – bio je naziv tribine iz ciklusa ‘Zašto se mrzimo?’ u organizaciji Centra za toleranciju i očuvanje sjećanja na holokaust koja se sinoć održala u velikoj dvorani Bersa Muzičke akademije u Zagrebu na kojoj su između ostalih sudjelovali Saša Antić iz TBF-a i Mile Kekin iz Hladnog piva. A ‘kao po narudžbi’ da bi se dokazalo koliko je takva tema aktualna u Hrvatskoj, stanoviti pjevač MPT, kojem su diljem Europe zabranjena gostovanja zbog promoviranja simbola mržnje iz jedne od poraženih fašističkih tvorevina iz II svjetskog rata, na svoj Facebook profil je taman dan prije ‘zakvačio’ pozdrav koji je i zakonom zabranjen. Obično se očekuje od pjevača da na profil digne neku novu pjesmu, ali eto, ovaj je ‘samo digao ruku’. Nije on to napravio kako bi podsjetio na važnost tribine „Glazba mržnje“, već kako bi tjerao inat predsjednici Republike. No to je neka druga priča i ovdje je spomenuta samo kao ilustracija za spomenutu tribinu na koju sam htio otići, ali me u konačnici skrenula jedna druga priča, pozitivnog karaktera, koja se odvijala istovremeno na drugom mjestu u gradu.
Jedna od onih priča koje su obično ‘ispod radara’ jer nose u sebi notu suradnje i kozmopolitskog duha u vrijeme koje je zagađeno mržnjom. Dokaz da se uvijek može. Dokaz da je glazba stvorena da bi nas spajala, pomirivala, pokretala, miješala i pružala nadu. Ukratko, kontrapunkt svim idejama i težnjama suženih oblika svijesti koji ne mogu bez gajenja mržnje prema nekome. Baš jučer to je bilo prvo izdanje festivala Živa Voda kojeg je pokrenuo naš istaknuti i talentirani mladi kompozitor i glazbenik Mak Murtić.
Jedan od sastava koji je sinoć nastupio bio je OneBeat Balkans. Riječ je segmentu većeg globalnog projekta OneBeat, nastalog u SAD-u na inicijativu tamošnjeg Ureda za obrazovanje i kulturu, a konkretno radi se o povećoj glazbenoj grupi sastavljenoj od glazbenika iz Srbije, Kosova, Albanije, Makedonije i Hrvatske pomiješanih s američkim kolegama koji su sinoć nastupili u Vintage Industrial Baru u dva navrata – na početku i na kraju šarolikog avangardnog festivala na kojem je ukupno nastupilo čak 60 glazbenika.
OneBeat Balkans djelovao je gotovo nestvarno za ovo ‘vrijeme mržnje’ – glazbenici koji pršte pozitivnom energijom, bilo da izvode unisone plesove u redovima publike (i tako animiraju samu publiku) ili maštovito zvukovno miješajuju svatko svoju glazbenu poputbinu kroz otvoreni i zajednički avangardni pristup, bilo da je riječ o autorskom radu ili ponovnim čitanjem nekog folklornog djela.
Njih 24, u nekoliko formi glazbenih sastava, doživljavali su i emitirali glazbu prema van kao neki eliksir pomirbe, nade i nadogradnje. Bio je Vintage Industrial solidno popunjen sinoć, ali šteta što nije bio krcat, po mogućnosti s mladim dušama koje su često meta manipulacija. Čisto da vide i upiju energiju OneBeats Balkansa. Da vide na svoje oči i čuju na vlastite uši taj ‘blagoslov sreće’ koji je taj glazbeni kolektiv imao sinoć. Tko to vidi, taj mržnju u svoj život neće pustiti. Dakle, nije to toliko bio izvođački superlativ koliko lijek za dobru volju i nesputani entuzijazam za sve oni koji puste u sebe kozmopolitski duh.
Za izvođačke superlative bilo je sasvim dovoljno drugih izvođača. Počevši od malog (ne)klasičnog Ansambla Illyrica, koji je nastupio ispred pozornice okružen svijećama i dakako publikom – nešto poput uvoda u neki drevni paganski obred skriven negdje u dubini neke šume. U tom smislu i nizu, ‘centralna svečanost’ bio je koncert Mimika Orkestra. Zgusnuti redovi čak 17 glazbenika na pozornici stvarali su ritmom zgusnutu glazbu jednako tako zgusnutu oko uvijek famozne pjevačice Maje Rivić, koja je uvijek kao neko čudesno utjelovljenje ženskih sudbina Balkana. Ugaravljenih ruku, kao da je u koroti, duše rastrzane između euforije radosti, društvenih krutosti i nevolje.
Koncert Mimike kao da je nosio u sebi okosnicu ovih hudih vremena. Stihovi „Ne priznanje Cerkve i Boga je ponajvekši greh, človekova natura ljubi takev smeh“ iz „Song Of Sorrow“ Maja kao da je gravirala u zrak ispred pozornice. To podsjećanje na ove naše vječite okove zvučalo je sudbinski, ujedno i kao otrežnjujući moment na samom kraju koncerta kojeg je Murtić osmislio kako Mimikino transcedentno putovanje prema nekoj mitskoj Indiji, mjestu balansa duše i tijela. Bila je to također prilika za čuti izvođenje pjesme „Indija“ bez sudjelovanja Damira Imamovića (koji se inače uvijek potrudi doći kad može i svojim prisustvom uveličati izvedbu te skladbe koja je plod njegove suradnje s Mimikom).
Da nije bio u pitanju radni dan, vjerojatno dio publike ne bi otišao nakon nastupa Mimika Orchestra, jer neumorni Mak Murtić je svojim Truth ≠ Tribe kvartetom nakon toga isporučio uistinu snažnu avangardnu plesnu dozu ritma. Famozno se improvizacijski poigravao s gitaristom Lukom Čapetom i bubnjarom Nenadom Kovačićem, a teško da se može uopće opisati koje zvuci su izlazili iz tube Jurice Rukljića i to tube s prigušivačem (ili tko za čime) veličine kazana na gornjem otvoru. Dakle, ‘puhačke eksplozije’ u kombinaciji rifovlja i (često) elektronike koji kao da su zazivali urlike jednog Zacka de la Roche iz nekadašnjih Rage Against The Machine. Ako bi se Truth ≠ Tribe trebao opisati jednom rječju, onda bi to bila riječ: ‘gruvčina’.
I za kraj nešto na temu ambicioznosti festivala Živa Voda, a to je da je nepobitno da je riječ o ambicioznom iskoraku Maka Murtića i ‘uvezivanju’ njegovih projekata po njegovoj želji, ali definitivno je da ta ambicioznost ima itekako realnu podlogu., zato Festival Živa Voda svakako treba pozdraviti kao ideju i zaželjeti mu i drugo izdanje. Možda čak neko ljetno, pod vedrim noćnim nebom.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
