Možda se čini da je Franz Ferdinand učinio veliku uslugu braći Ronu i Russellu Mael davši vjetra u leđa kultnom bendu Sparks (iako je kontinuirano aktivan, svih ovih godina bio je u debeloj sjeni margine scene), no jednako toliko, ako ne i više se nešto poput Sparksa trebalo dogoditi i Franz Ferdinandu.
Grupa Sparks je pod imenom Halfnelson 1971. započela svoju karijeru u Los Angelesu, ali je zahvaljujući svom osebujnom synth zvuku prvenstveno bila prepoznata na Starom kontinentu. Nedvojbeno je da su itekako utjecali i na oblikovanje glazbenog ukusa Alexa Kapranosa u njegovoj mladosti, što je u ovoj priči pozitivna strana, jer je riječ o ‘prirodno nastaloj’ kolaboraciji, a ne o nasilno sklepanoj ‘umjetnoj tvorevini’ kakve se obično rade u taborima onih kojima popularnost počinje opadati.
Franz Ferdinand nije se proslavio posljednjim studijskim albumom „Right Thoughts, Right Words, Right Action“ iz 2013., jer iako ga se dugo čekalo, zaokret prema osvajanju plesnih podija nije se ‘primio’. Album je pao u zaborav netom po objavljivanju. Time je ‘zapaljiva špranca’ FF-a bila istrošena i valjalo je razmišljati o zaokretu.
Suradnja s braćom Mael došla je pravovremeno. Bio je potreban i odmak od prijašnjeg rada, kao i novo kreativno gorivo. Kako god bilo, u smislu; tko je kome prvi prišao, je li bilo u planu gostovanje na svega par pjesama, itsl., najvažniji moment jest da je stvar kliknula i pjesme se počele množiti u formaciji koja nije više bila ni Franz Ferdinand ni Sparks. Nastao je novi bend, ‘kršten’ po završetku snimanja na najjednostavniji mogući način uzimanjem početnih slova Franz Ferdinanda i Sparks – FFS.
Alex Kapranos i Russell Mael ‘drugarski’ su podijelili vodeće pjevačke dionice, dok su klavijature Rona Maela utkale ‘pomaknuti’ sympho rock štih instrumentalnoj pratnji koju pored Kapranosa još čine Nick McCarthy, Bob Hardy i Paul Thomson, što je ujedno i lekcija o tome na koji način nastaje ono što se smatra pojmom supergrupe. Da to besprijekorno funkionira i uživo, mogli smo se uvjeriti i na posljednjem 10. INmusic festivalu u Zagrebu, gdje posebice članovi Franz Ferdinanda nisu htjeli pokleknuti pred poznatom histerijom publike i oskrnaviti koncepciju FFS-a u korist starih hitova.
FFS pomiruje dance beat s albuma „Right Thoughts, Right Words, Right Action“ Franza Ferdinanda, ali mu daje i novi smisao i nadogradnju pružajući veći naglasak na (prijeko potrebni) kreativni pomak albuma kao cjeline. Ne manjka upbeat zaraznih singlova, počevši od uvodnog dueta „Johnny Delusional“, zatim „Dictator’s Son“ i „Police Encounters“ kojima Russell uvodi društveno-psihološki element u tekst, pa udarnog singla „Save Me From Myself“ i može ga se okarakterizirati kao ‘starom školom Franz Ferdinanda, himničnom „The Man Without A Tan“, te na posljetku „Piss Off“ koja volšebno zatvara ovaj album.
„So Desu Ne“, svojim gotovo dječjim pristupom oživljava moment iz karijere Sparksa koji su posebno bili popularni u Francuskoj. Po pitanju balada, odlično je ‘ubodena’ „Little Guy From The Suburbs“ čiji refren „No heroes in this life“ snažno, ali nenametljivo ostaje u glavi kao i spominjanje ‘oca egzistencijalizma’ Jean-Paul Sartrea u kontekstu iste.
Posebno je zanimljiv ‘dualizam’ pjesama „The Power Couple“ i „Collaborations Don’t Work“ u drugom dijelu albuma. Dok „The Power Couple“ može poslužiti kao primjer izvrsnog dinamičnog nadovezivanja dvojice iskusnih frontmena, u „Collaborations Don’t Work“ Kapranos tugaljivim glasom na početku ironično izvodi potpuno suprotan zaključak (što je dokaz da su se FFS pored suradnje i jako dobro zabavljali u studiju), da bi potom uslijedio još luđi moment suradnje. „Collaborations Don’t Work“ je kruna suradnje Franz Ferdinanda i Sparksa. U sebi sadrži nešto što bi se moglo nazvati ekvivalentom sabijenog soundtracka cijelog jednog mjuzikla u nešto manje od sedam minuta. Da su nastavili još koju minutu više, mogli bi se pohvaliti i mini-operom.
FFS je uistinu primjer da neke kolaboracije itekako imaju smisla, čak toliko da je nekako prirodno očekivati drugi album FFS-a. jednostavno bi bilo šteta da ovaj bend ima samo jedan album iza sebe.
Ocjena: 8/10
(Domino / Dancing Bear, 2015.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
