Fibra Festival u Splitu: Doktore, što se to događa sa mnom? Osjećam se čudno

Kako nam je bilo pod borovima splitskog Ljetnog kina Bačvice i otkud nerazumijevanje za prometovanje splitskih vozača, pješaka i biciklista…

Urban&4 na Fibra Festivalu u Ljetnom kinu Bačvice (Foto: Dino Galesnik)

Tek mi je na samoj plaži Bačvice na pješačkom stao čovjek u Smartu i spontano sam mu se naklonila u namaste stilu jer su me u tih 20-ak minuta hoda koliko mi treba od stana do plaže toliko istraumatizirali da sam se, svjesna svojih šturih akrobatskih vještina, uzdala u novo naučeno strpljenje pa me “Smartovo” normalno ponašanje u prometu iznenadilo kao da mi je poklonio ružu. Prolazeći manje prometnim uličicama, uzbrdicama i nizbrdicama, prečicama koje mi u Zagrebu toliko nedostaju, bila sam istovremeno sretna i nesretna što se skoro ništa nije promijenilo. Čak je i onaj bor pod kojim smo ispijali danas mi nezamislive količine alkohola još uvijek jednako posušen i žedan pitke vode. Na mjestu nekog kul kluba sad je restoran, ali parking nije pomaknut, zelenih površina je sve manje, a uspješno sam zaobišla novu abominaciju na zapadnoj strani Baća. Nije prvi put u povijesti da netko izgradi nakaradu pa se to svidi nekom drugom i napravi kopiju, ali ovo je prvi put da se tako nešto desilo na najpoznatijoj splitskoj plaži. Da, mislim da onaj zločin arhitekture kojem su projektanti zaspali na tipkovnici i slučajno poremetili sve rubove, a onda su nekom zasjali znakovi $ u očima i eto nam zgradurine. Svjetionik na Katalinića brigu, koji se uzdiže iznad napuštenih pogona Dalmacijavina, još uvijek ima obavijest da je stajanje pod njim opasno po život, a takvo bi upozorenje možda bilo dobro postaviti i pred ovaj podrig na 5 katova. Dole na Baćama splitski maturanti, naravno prekul za ikakve norijade, slave svoj zadnji dan škole, bar smo ga mi slavili, a običaji ekipnog čilanja uz vino i gitare ne mijenjaju se previše, a čak se i mogu čuti neke naše, sad već stare pjesme.

Nipplepeople na Fibra Festivalu u Ljetnom kinu Bačvice (Foto: Dino Galesnik)

Splitska ljeta zadnjih su nekoliko godina pod dominacijom Ultra-Europe Festivala, za koji su već postavljene ograde oko Splitovog igrališta, a Fibra je tračak altrernativnog svjetla u mraku šljokičavih danonoćnih partijanera. Kad sam vidjela hedlajnere, pomislila sam what year is this? – a kako sam na svirke išla s prijateljicama iz srednje, zaista sam s trena na tren pomišljala da je opet kraj devedesetih, da smo prije koji dan Lena i ja picale zadnji sat i kad su nas starci pitali: “Jel bilo išta u školi?” – i jedna i druga smo rekle: “Ma, ništa posebno.” A škola sutradan završila u novinama! Naime, sad moram to ispričati, nekolicina neidentificiranih učenika i učenica iz učionice na drugom katu Opće gimnazije “Marko Marulić” pjevala je tzv. vrabac policajcima koji su bili uz svoje parkirano vozilo koje se često tamo nalazilo: “propjevat će, propjevat će, propjevat će svi, kad im naša milicija k… popuši”. Neki su već imali i brade, ali bili smo svi još djeca, ali policajcima to nije bilo ni najmanje duhovito, pa su došli u školu, pokupili nekolicinu muških iz razreda i u susjednoj učionici im održali lekciju. Kasnije nitko nije htio priznati da je pjevao, razrednica je bila u šoku, cijela škola odjednom priča o našem razredu, U NOVINAMA SMO, i prva koja je na kraju priznala bila je Iva (srce za girl power u svojoj iskonskoj formi), onda se javilo i par dječaka, a priznati je htjela i Lena, ali sam ja imala napadaj savjesti i priznala da smo picale. Mi smo dobile neopravdani, ovi koji su priznali ukor i to je sve ostalo u prošlom tisućljeću, daleko i nezrelo, a mi smo se, nešto zrelije, ali ništa gluplje ni pametnije, opet našle na Baćama i uz more kužile svijet.

2. Fibra Festival u Splitu (Foto: Dino Galesnik)

Organizacija Fibre je na očekivano visokoj razini, a i inače događaji Yem kolektiva prikupljaju ljude dobre volje i čudnih navika. Piva ugodnih 21 kn, a na samom ulazu pozdrave vas ljubazne promotorice šanka za žestice s promo-cijenama. Nije baš crveni, ali prošetale smo po tepihu od borovih iglica i spustile se u gužvu. Ekipa u prvim redovima čeka da ih svojom pankerskom karizmom zaspe Davor Gobac i još malo zagrije ovo sparno ljeto, koje je u Ljetnom kinu podnošljivo i fino ventilirano zrakom našeg Jadrana. Čak su i montažni WC-i bili u dobrom stanju i bez smrada koji ih inače prati na ovakvim događanjima. Nažalost, tijekom druge večeri, došlo je do kvara na točionici na velikom šanku, pa su zadnjih par sati ostali bez pića, ali na festivalskom eventu ostavili su post isprike, koju su posjetitelji, začudo bez teških riječi, prihvatili, jer se zaista ni na što drugo ne možemo potužiti.

Letu štuke na Fibra Festivalu u Ljetnom kinu Bačvice (Foto: Dino Galesnik)

Organizatori Fibre već i prije nego je prvi bend izašao na pozornicu (ne mislim na tonske probe, seriously) uveli su odličan novitet na ljetne festivale: Veliki glazbeni kviz koji se tijekom godine održava u Tvornici kulture u Zagrebu krenuo je na svoju ljetnu turneju po obali baš sa splitskih Bačvica. Prijavljene ekipe dobile su besplatan ulaz za obe večeri festivala za 10% točnih odgovora, a voditelj je bio Bernard Perić, doajen “Gitak TV-a” i općenito kul lik, pa ne sumnjam da je ukrao šou. Oprostit ćete mi što na kviz nisam išla, imala sam namjeru, ali vrućina je učinila svoje, a i postoji jedan fenomen prolaska vremena, koje u Dalmaciji ide puno brže nego na drugim mjestima, pa se mi emigranti iz dalekih u rodni kraj vratimo puni planova, koji jedan po jedan otpadaju jer – Dalmacija.

Glazbeni kviz na 2. Fibra Festivalu u Splitu (Foto: Dino Galesnik)

Satnica je bila ispoštovana s blagim kašnjenjem, normalnim za ovakve festivale. Zagrijavanje su počeli Juggernaut i Johnatan, koji su taman malo rasplesali sve veću publiku, ali pravi šou počeo je i završio s Psihomodo Popom. Gopčeva energija s godinama kao da raste i biva sve mlađa pa pokreće i one najumornije u zadnjim redovima, barem da promrmljaju koji stih s njim u glas, ako se već neće derati kao ovi uz binu. Nevjerovatno putovanje kroz bogatu diskografiju ovog benda trajalo je preciznih sat i pol. Psihomodo Pop od svojih početaka neodoljivo podsjeća na Ramonese, i to ne samo po frizuri, nego i po pankerisanju koje ni sami Ramonesi više ne bi mogli reproducirati (doduše, i zato što su što stariji što mrtviji od domaćeg benda).

Psihomodo pop na Fibra Festivalu u Ljetnom kinu Bačvice (Foto: Dino Galesnik)

Bez previše pričanja između pjesama, odprašili su svoj nastup, a ugodno me iznenadila činjenica da su jednako poznate stvari poput “Telegram Sam”, “Ja sam” (naravno uz kasnije odsvirane megahitove “Frida” i “Ja volim samo sebe”) s albuma “Godina zmaja” iz, rekla bi Vesna Zmijanac, “hiljadu devetsto osamdestet osme”, kao i relativno nova pjesma “Bejbi”. Ono što mi je posebno drago je da su svirali “Volim crtane filmove”, pjesmu s kojom se često indentificiram, ali bilo je osvježavajuće čuti i druge starije stvari, poput “Nema nje (zauvijek)”, “Natrag u garažu”, “Osjećam se haj”, “Pinokija” ili “Ramone”. Ma mogla bih sad nabrojati čitavu setlistu i pokušati predočiti kaos kojem ne trebaju specijalni efekti da se proširi i dâ Splićanima i malo rokenrola, za kojim žeđaju kao onaj bor s početka teksta.

Prva večer se utišala uz Letu Štuke, koji su i sami svirali kao da znaju da je već pomalo i kasno i da je blago ljuljuškanje najviše što mogu dobiti od publike. Sve više nas je sjedilo na brdašcima i improviziranim stolčićima i jednostavno uživalo u ugodnoj večeri i dopuštalo da nas noćni maestral rashladi, dok se Ljetno kino polako praznilo.

Bojana Vunturišević na Fibra Festivalu u Ljetnom kinu Bačvice (Foto: Dino Galesnik)

Drugi dan Fibre, koji je bio vidno posjećeniji, bio je dan odličnih vokala. Krenulo je s Bojanom Vunturišević, a Boris Štok je, riječima posjetitelja, bio idealan za kraćenje vremena do pojave subotnjeg hedlajnera Damira Urbana i njegove četvorke. Ovdje valja istaknuti i meni najbolju vokalnu izvedbu večeri, koju bih dodijelila paru iz Nipplepeople, a pogotovo pjevačici koja i bez raznih efekata može stajati uz bok s najboljim našim pjevačicama, poput Yaye ili Josipe Lisac. Za razliku od Letu Štuke prve večeri, subotnji zadnji bend zadržao je jako puno ljudi ispred stagea, jedni su se divili njihovim dizajnerskim maskama, a drugi su plesali i čekali kad će “Frka”. Frendica Nora me uvjeravala da se na internetu mogu naći njihova imena, ali ako ih oni ne žele otkriti, i to kao dio koncepta bradavičastih ljudi, rado ću ispuniti svoju građansku dužnost i poštovati njihovu anonimnost. Muzika je ionako jedino prema čemu ih možemo suditi, a taj dio govori im samo u prilog, jer su i po žanru i po nastupu dobrodošla svježa struja u hrvatskim alternativnim vodama.

Nipplepeople na Fibra Festivalu u Ljetnom kinu Bačvice (Foto: Dino Galesnik)

No vratimo se hedlajneru. Urban&4 došli su s plesnom setlistom i, kao jedna od njegovih starih obožavatelja koji su ga se po izdavanju albuma “Retro” odrekli, moram reći da je nedostajalo žestine i pjesama poput “Insekt”, “Robot” ili “Mravi”, koje su meni osobno među najboljim njegovim uracima. Počeo je pomalo ljutito i toncu se obratio preko mikrofona da ga obavijesti da “nema više puštanja glazbe”. To je vjerovatno trebala biti nekakva šala, ali nije bilo odmah na početku jasno. Međutim, Urban se do kraja koncerta tako slatko smijao da ni to s početka nije moglo biti rečeno s lošom namjerom; bio je toliko sretan što je opet tu, u Splitu, u Ljetnom kinu, iza kojega, kako nas je obavijestio između pjesama, je kuća njegovog bivšeg i po meni njegovog daleko najboljeg gitarista Tonča Radića (bez uvrede Luki Tomanu, koji ga je, koliko je to moguće, dostojno zamijenio). Nakon prvih par stvari, “Samo” i “Odlučio sam da te volim” (s genijalnog albuma “Žena dijete”) te “Kundera (atom)” i “Moja” Urban je pitao okupljene jesu li bili tu i prije 10-15 godina, kad je pozornica bila na drugoj strani, a iz publike je niknulo dosta podignutih ruku. Urban voli Split i Split voli Urbana i još uvijek ima obožavatelje koji nisu u mojoj razočaranoj skupini i znaju tekstove i novijih hitova. S druge strane, Urban je, kad je već zaigrao na tu nostalgiju, dalje nije hranio, nego je odsvirao novu stvar “Iskra”, pomalo uspavao publiku, a onda je uslijedio jedan istovremeno i amaterski i profesionalni moment.

Urban&4 na Fibra Festivalu u Ljetnom kinu Bačvice (Foto: Dino Galesnik)

Naime, krenuo je s akustičnom izvedbom pjesme “Kuća sjećanja”, koju je prekinuo nakon par akorda vidjevši valjda da u publici ili bijesno zure ili zijevaju. Onda je odsvirao “Kornjaču” na zahtjev klinca koji je tražio da je odsvira za njegovog tatu, a Nora i ja smo se dogovorile da će njena kći idući put pisati umjetniku i tražiti “Malu trubu” za mamu. Ipak ju je odsvirao na samom kraju, nakon užasne izvedbe pjesme “Lopov Jack” koju su on i basist Sandi Bratonja sami odsvirali na zahtjev publike, iako je nisu ni vježbali, što se i vidjelo jer Urban nije znao čitav tekst (nema veze, pomogla mu publika). Bratonja inače pjeva i bekvokale i malo mi je čak i žao što njegov solidan glas ostaje u sjeni genijalnog Urbanovog. Od Lauferovih stvari odsvirali su i evergreen okupljanja uz akustičnu gitaru – bilo na plažama, bilo u parkićima – “Budi moja voda” s Lauferovog albuma “The Best Of” iz 1993. U subotu je odsvirana u naopakom aranžmanu (prvo je pjevao drugi vers pa nakon refrena prvi, koji ima “molio sam da se napune moja mora i rijeke”), ali dovela je publiku do delirija, a Urban je toncu priredio još jedno predinfarktno stanje jer se po tko zna koji put popeo na monitor kao da želi zagrliti sve s ove strane stagea.

Psihomodo pop na Fibra Festivalu u Ljetnom kinu Bačvice (Foto: Dino Galesnik)

Iako mi je setlista bila potpuno nezanimljiva, a pjesme sa zviždanjem su mi izazivale susramlje kakvo odavno nisam osjetila na nekom koncertu, moram pohvaliti antifa trenutak u kojem je Urban prekorio bubnjara Marca Bradaschiu jer je podigao desnicu kada ga je Urban predstavio. Nikad nisam mislila da će to u Splitu biti čin hrabrosti, ali prije nego sam ga 2007. napustila, nije baš bio preplavljen fašističkim grafitima, simbolima i porukama mržnje, niti su u njemu tada premlaćivani sportaši jer nose dres krive boje. Na kraju, najveći plusevi i minusi Urbanovog nastupa ostaju između pjesama, a sam nastup je ustvari odsvirao poprilično dobro. Naime, ironično, više puta je napomenuo da imaju malo vremena jer su na festivalskoj satnici i time tratio dragocjeno vrijeme! Među nama starijima možda se nađe još netko tko je, poput mene, razočaran što je s ponajboljeg hrvatskog albuma devedesetih “Otrovne kiše”, otpjevao samo jednu stvar, “Nebo”, ali za sljedeći put obećao je da će uvježbati “Lopov Jack” (nadam se u originalnom ritmu, a ne ovim jazzy preserima), ali ne sumnjam da će i bez toga opet napuniti i rasplesati Ljetno kino Bačvice ili neki drugi splitski prostor.

Jonathan na Fibra Festivalu u Ljetnom kinu Bačvice (Foto: Dino Galesnik)

Ako moram usporediti hedlajnere (a ne moram, ali hoću), i Urban i Gobac odlični su frontmeni koji dominiraju pozornicom i šire zarazu dobrim vibracijama. Međutim, Urban&4 bi od Psihomodo Popa mogli naučiti nešto poprilično bitno: festivalski nastup nije mjesto za promoviranje novog albuma. To se radi na samostalnim koncertima, s dovoljno vremena da se pročešlja i ono što je bilo i ono što tek dolazi. Ne moraju kao Foo Fightersi svirati tri sata, ali sama činjenica da nema bendova koji kroz tremu tapkaju nogom i odbrojavaju minute do početka svog nastupa nakon njihovog već bi im trebala dati prostora i za komunikaciju između pjesama i za akustične odmore i za eksperimentiranje s novim stvarima ili izmjenu starih. Po tome je prva večer, koja je nažalost bila manje posjećena, bila zaista kvalitetnija (i naravno, bilo je piva). Psihomodo Pop znaju što od njih očekujemo i to nam spremno dostavljaju na crveno-crnom pladnju, a Urban se ipak bolje snalazi kad ima čitavu večer za sebe i može produživati pjesme ili se pokušavati prisjetiti svojih starih tekstova.

Glazbeni kviz na 2. Fibra Festivalu u Splitu (Foto: Dino Galesnik)

Najmlađi u publici prvi put osjetili su kakve koncerte Split može imati, kakve festivale, kad bi se samo i drugi organizatori sjetili da ništa nije dovoljno bitno da uništi motivaciju za okupljanje ljudi, jer zbog nas to i rade. Nadajmo se da za događaj ovakve razine organizacije, koju ljudi hvale čak i unatoč nestanku piva u subotu navečer, nećemo morati čekati da se Zvone Pušić opet vrati iz Zagreba. Među nama povratnicima, a ni među drugima, možda taj put ne bude poginulih pješaka, a splitskim vozačima (kao i onima iz drugih gradova, koji se savršeno prilagode “Africi sa strujom”) možda dođe do glava da je ljudski život važniji od tih nekoliko sekundi koje si uštede prolaskom kroz crveno. Sljedeći vikend je Ultra, a pošteni Splićani pobjeći će iz grada. Možda do Šibenika na Regius? Vidimo se tamo.

Zadnje od Reportaža

Za Beograd

U ponedjeljak smo starci i ja odlučili otputovati u Srbiju. Malo je
Idi na Vrh