Filip Riđički: Hrvatski demon broj jedan je nesigurnost koju maskiramo kroz bahatost

Široj javnosti poznat po ulozi Voljena Kipčića u seriji “Crno Bijeli Svijet”, ali i po ulozi frontmena bendova Sacher i Lika Kolorado, Filip Riđički ličnost je koju je bilo i više nego smisleno predstaviti u formatu neobaveznog razgovora. Pretumbali smo sve od aktualne četvrte sezone ‘Crno Bijelog Svijeta’, do toga kako žive njegovi glazbeni projekti, ali i on sam u jednako aktualnoj pandemiji.

Filip Riđički (Foto: promo)

Za početak, još uvijek friška tematika – kako se nosiš s pandemijom?

Filip Riđički: U praksi kao i svi ostali, ali ono što nikad neću zaboraviti biti zahvalan. Taman kad misliš da ti je loše, shvatiš da ti može biti eksponencijalno gore, to proizlazi iz te ideje. Ne znam koja je tvoja situacija, ali očito je da imamo neke privilegije: struju, vodu, internet, krov nad glavom i familije koje nas vole. I nismo gladni. To su osnove, a neki danas ni to nemaju. Kažem, uvijek može gore od onoga kako je, i potresi su to pokazali. Ako si gledao “127 Hours” Dannyja Boylea, sigurno se sjećaš sekvence na samom kraju gdje si frajer odrubi ruku i uspije si stavit tourniquet da bi zaustavio krvarenje, to traje sto godina, on na izlazu pogleda u kamen i kaže “thank you”. Taj “thank you” savršeno sumira tu ideju: hvala ti što si me naučio neke stvari. 2020. me naučila da uvijek, u svakom trenutku budem zahvalan na svemu. Planiram si tetovirati “2020” na zapešće iz tog razloga, da se sjetim toga svaki put kada cvilim kao mala beba. Ako se izvučem živ, prošloj ću godini biti doživotno zahvalan. Ja čak imam tu sreću da i dalje radim, bez obzira na pandemiju. Zahvalnost, i samo zahvalnost.

2020. me naučila da uvijek, u svakom trenutku budem zahvalan na svemu. Planiram si tetovirati “2020” na zapešće iz tog razloga, da se sjetim toga svaki put kada cvilim kao mala beba.

Četvrta sezona “Crno Bijelog Svijeta” snimala se u ovim vanrednim uvjetima. Kako je to uopće izgledalo?

Filip Riđički: Najveći napor je bio uložen od strane produkcije koja je morala osigurati uvjete rada, a to je bilo najproblematičnije zbog glumaca koji su dolazili izvana, iz Srbije. Ako se sjećaš, Srbija je tad imala jak kuršlus bez obzira na ljeto i vrućine, tako da su se oni morali testirati svaki put kada bi ušli u Hrvatsku i vratili se nazad. Brdo puta su te štapiće u nosevima imali. Što se nas ostalih na setu tiče imali smo minimalan kontakt sa stastistima, samo su se glumci međusobno družili. Mi iz main casta imali smo nekakav pakt da ćemo se međusobno čuvati najviše što možemo i mislim da smo se svi poprilično držali toga. Snimali smo na ljeto, kada je situacija kod nas bila dosta opuštena i svi su bili u super raspoloženju – jedino sam ja bio u totalnoj paranoji kad sam bio van seta jer nisam htio bit taj koji će zaustavit cijelu stvar. Nevjerojatno je puno truda bilo uloženo u to da korona ne dođe na set i da svi budemo sigurni. Jedna garderobijerka je bila poslana doma jer je jedno jutro imala temperaturu 37.5, ali čim je stigla je opet mjerila i temperature nije bilo. Smijem se sa Sarom Stanić – koja mi glumi suprugu u seriji – snimili smo cijelu sezonu bez da smo se jedanput poljubili. To može kao ispasti uvjerljivo jer Kipo i Marina već dosta žive zajedno pa kao, iskra romanse nije ista kao na početku. Čak sam ju par puta i pitao da to odradimo čisto reda radi, ali smo odlučili ostati odani paktu. Tako da ono, bili smo u svom malom balončiću i bilo nam je super. Ljeto 2020., kao i cijela godina je i meni i svima prošla nevjerojatno brzo. Ljeto kao da se nije ni dogodilo, a ni sve ovo neposredno nakon ljeta jer onog trenutka kada smo mi stali sa snimanjem nastupio je lockdown.

Prizor iz TV serije ‘Crno-bijeli svijet’

Nedavno si rekao da ti je treća sezona bila ugodno iznenađenje, a četvrta lagani šok. Je li ova situacija oko pandemije i tvog novog shvaćanja zahvalnosti promijenila tvoj odnos prema samoj seriji, castu, Kipu kao liku i uopće cijelom iskustvu?

Filip Riđički: U principu da, ali nisam siguran ima li to veze s COVID-om. Ono što mi je zanimljivo je s kolikom smo se lakoćom uvijek vraćali natrag na snimanje nove sezone nakon pauze, kao da se ništa nije dogodilo, kao da je prošlo dva dana i sad smo se vratili natrag. Svi u castu se baš volimo i sjest natrag je vrlo lagano. Što se mene osobno tiče, s godinama sam postao puno mirniji i radim sa sve većom dozom bolikurčine prema vanjskom dojmu, dok sam recimo na prvoj sezoni bio full prestravljen i mučila su me ta tipična prevrtanja oko toga hoće li to sve dobro ispast. Možda je, kad malo bolje razmislim, korona u tome imala prste – mislio sam da je ionako nemoguće da se sve snimi do kraja. Iz tog razloga sam ove sezone bio puno opušteniji na setu, u ulozi, konačno sam govorio iz dijafragme i počeo primjenjivati sve te stvari koje sam naučio na akademiji i učim cijeli život. Meni je to bila najveća promjena i sad kad gledam te scene puno manje stvari si zamjeram nego ranije. Konačno, u 33. godini – sposoban sam filtrirati stvari koje mogu prepoznati kao nepotrebne. Smatram da svi znamo već u ranim dvadesetima što je to što nas jebe, ali se bojimo to priznati. S vremenom se opustiš i nekako te više nije briga kakvo je mišljenje javnosti.

Kako iz ove pozicije stoji i izgleda ideja o petoj sezoni?

Filip Riđički: We made a point. Rekli smo što smo imali i htjeli, i sve dobre stvari moraju se kad-tad privesti kraju. Community nije trajao zauvijek, tako da nećemo ni mi. Ne postoji serija koja može ići u nedogled jer se uvijek dogodi da konačni krajevi nekoga raspizde. Odluka da se ne snima dalje je produkcijske prirode jer je jako malo novaca u igri, ali ovo su nestabilna vremena i budžeti i mogućnosti su pod pritiskom. Zvuči kao izdrkavanje jer ispada da nam samo treba više para, ali ovo je skupa serija. Iako, neki dan sam vidio kraj, i ako sad stanemo niti jedan lik neće ostati zakinut, dakle priča može komotno dalje, ali i ne mora. Imam dojam da ljudi to čoporativno, obiteljski gledaju, a to se valjda zadnji put dogodilo sa “Sex and the Cityjem” ( smijeh ). Užasno sam ponosan na ovo što smo napravili. Nadam se da ćemo raditi još, ali tko zna. Još je rano.

Samo je ova naša scena ostala živa svo ovo vrijeme kroz streaming koncerte i druge evente, a estrada je nestala. To nam pokazuje da radimo super bitne stvari i da sve ima smisla.

Filip Riđički i Srđan Sacher (Foto: promo)

A bendovi? Kako se Sacher i Lika Kolorado nose sa trenutnim preprekama?

Filip Riđički: Kupio sam gitaru, kljave i zvučnu karticu, sad se igramo digitalno. Sacher mi pošalje neku stvar, ja to doma propjevam i vratim nazad pa on odradi miks. Kod Like napravim neki kostur, otpjevam taj kostur pa šaljem ostalima. U principu, kad se nađemo u garaži jednog dana imat ćemo dosta novog materijala. Jako, jako dugo se nismo vidjeli svi zajedno u istoj prostoriji. S Vanjom se vidim jer sam mu kum pa tu i tamo odem na ručak kod njih, a kod Sachera svako toliko odem po vino pa se vidimo. Ne možemo često pošto spada u rizičnu skupinu, a Vanja ima malo dijete doma. Liki je drugi album izašao van početkom najgore godine ikad, tako da koncertno nije zaživio kako treba. Sad će bit godinu dana star. 24. travnja smo trebali odraditi službenu promociju u KSET-u, ali nije bilo moguće. Imamo dogovoren datum tako da samo čekamo bolja vremena. Zapravo, sad imamo izgovor raditi više svirki po Zagrebu zbog ograničenja ljudi i mjera predostrožnosti. Inače ne bismo mogli svirati u Zagrebu više od tri puta godišnje. Obožavam našu publiku – mladi ljudi koji vole te pjesme, tako da bi mi bilo isto odlično da sviram pred deset takvih ljudi.

Možemo se gradit tek onda kad si priznamo da smo govna.

Tvoji tekstovi zvuče dosta iskreno i autentično; misliš li da je dobrim djelom za to zaslužna činjenica da se izražavaš na materinjem jeziku?

Filip Riđički: Ako me pokušavaš navući da pljujem po kolegama koji pjevaju na engleskom, neće ti uspjeti (smijeh). Smatram da je napisati dobru pjesmu na hrvatskom užasno težak posao i miljama teže nego na engleskom. Svi smo nadojeni na zapadnoj kulturi i tekst na engleskom zvuči više kul, tako da je to meni easy way out. Pričao sam sa Dunjom Ercegović i Mary May o tome pa su mi jednostavno rekle da prekinem srat. Na Blog.hr pišem blog jako dugo i prije 5-6 godina sam skužio da najbolje pišem u prvom licu i kad potenciram svoje najgore osobine; kad sam brutalno iskren. O tome govori “Smiješ zaurlat” – kao nekakav manifest benda – smiješ bit šupak, smeće i užasna osoba. Nitko ne kaže da je to zabranjeno. Ja pišem isključivo o stvarima koje smatram nedostatnima kod sebe, i čini mi se da zato to rezonira s ljudima. Sacher mi je jednom rekao, još prije nego što smo napravili bend zajedno: “umjetnost je skidanje gaća u publici”, a kad sam starom kao mali došao sa pričom “ej tata, hoću napravit najbolji film na svijetu”, on mi je samo rekao “super, ajde prvo napravi loš.” Ne moramo se bojati vlastitih neuspjeha, čak naprotiv; jedini način da napredujemo jest da si priznamo da smo ‘za kurac’. Možemo se gradit tek onda kad si priznamo da smo govna.

Zadržao bih se na toj priči oko iskrenosti. Kako se s time nosiš i kako stojiš po pitanju “građenje persone” nasuprot ideji o apsolutnoj iskrenosti?

Filip Riđički: Ne znam, to ovisi od osobe do osobe. Ne tvrdim da je moj put jedini i nije ispravan za svih. Hrvatski demon broj jedan je nesigurnost koju maskiramo kroz bahatost i ostale loše mehanizme ponašanja. Posred svega je nesigurnost i u njoj se krije sve. Zato se Hrvati generalno među sobom ne vole – ne vole gledati sami sebe. Mi imamo neke “yolo”, “you only live once” brije u glavi i to uvijek ima veze sa “idemo partijat”, a ne sa življenjem kao takvim ni shvaćanjem ljudi i kako se oni nose sa sobom.

Koliko ta gore vidljiva empatija dolazi do izražaja u tvom radu?

Filip Riđički: Mislim da ja samo u drugima prepoznajem ono što vidim u sebi i da je to korijen svega. Kao kad gledaš neki film gdje protagonist igra ulogu anti-junaka i kad mi znamo kontekst nekih njegovih odluka onda manijakalno suosjećamo s njime, navijamo za njega. “Breaking Bad” je super primjer. Protagonist je ubojica i drug dealer, a svejedno navijamo za njega jer znamo kako stvari izgledaju iz njegove perspektive. Ako na dvije sekunde pokušaš shvatiti zašto netko radi nešto loše, obzirom na iskustvo koje imaš, možda ti postane jasno. Within reason. “BoJack Horseman” je isto dobar primjer toga – bahatog, egocentričnog lika kojeg shvaćaš i možeš kontekstualizirati njegovo ponašanje. Sve dok me netko trajno ne unazadi ili me grdo sjebe, mogu razumjeti da za sve njihove odluke postoji razlog.

Kako misliš da će izgledati taj sudbonosni trenutak kada virus napokon izdahne?

Filip Riđički: Kultura i umjetnost koja nešto vrijedi će i dalje ostati živi kao i do sada, ako si primijetio samo je ova naša scena ostala živa svo ovo vrijeme kroz streaming koncerte i druge evente, a estrada je nestala. To nam pokazuje da radimo super bitne stvari i da sve ima smisla. Neće se dogoditi jedan univerzalan moment gdje ćemo svi reći “napokon je sve gotovo”, već ćemo se postepeno vraćati; i onog trenutka kad nam WHO dojavi da je ovome došao kraj, mi ćemo već postati nezahvalni na svemu jer ćemo neko vrijeme biti vraćeni na staro. Na nama je da vidimo kako ćemo živjeti nakon te točke: hoćemo li uzeti nešto iz svega ovoga i to primjenjivati ili ćemo i dalje biti egocentrični. Nije više nezamislivo da je smak svijeta nemoguć, stoga treba – ponavljam – biti zahvalan na svemu.

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh
X