Proljetni trokoncertni program ZEZ-a, Zavoda za eksperimentalni zvuk, u zagrebačkom KSET-u, otvoren je nastupima hrvatskog dvojca Duur Druyd što ga čine didžeriduist Dubravko Lapaine i gitarist Ivan Uravić te švedskog tria Fire! koji uz slavnog saksofonista Matsa Gustafssona čine basist Johan Berthling i bubnjar Andreas Werliin.
Posjednuti u stražnji kut, odnosno na rub pozornice Du i Ur vizualnu su prezentnost smanjili na minimum te tako prepustili da nazočnima govori samo njihova glazba. Posve u redu i u dosluhu s audio slikom. Riječ je o meditativno ugođajnom putovanju u kojem se zvukovi Lapaineova didžeridua i Uravićeve elektroaakustične gitare – obilno osnažene elektroničkim pomagalima, ali nikad toliko da se ne čuje čovjekova ruka – sljubljuju u takvom dosluhu da je često teško raspoznati što tko svira. Počevši, kako i valja, u najavljenih 21 sat, Duur Druyd je u otprilike tričetvrt sata ponudio jedan, dojmljiv, neprekinut komad zvučnog krajobraza koji bi se mogao pokušati opisati kao post industrijski neo noir s dušom i s duhom, katkad više mračan, katkad više vedar i duhovit, a koji će prizvati asocijacije na, recimo Toma Waitsa, U2 ili Colina Stetsona ili pak na neki postapokaliptički vestern, Ridley Scottova „Istrebljivača“, Kubrickovu „Odiseju“ ili kakav futuristički celuluoidni zamišljaj Terryja Gilliama. Bez dvojbe, zanimljiv i osebujan doživljaj.
Trio Fire! čula je napao bitno agresivnije. Kako u jednom intervjuu reče zavidno aktivan i energičan saksofonist Gustafsson, „zabava“ je grozna riječ, dočim su „izazov“ i „otpor“ lijepe riječi. Odnosno pojmovi. Pod tom je, na koncertu neizrečenom, ali „u zraku nazočnom“ egidom, više-manje i ostvaren nastup švedskog trojca u kojem su u široki horizont free-avangardno-eksperimentalne dominante ulazili sastojci ambijentale, simfa, noisea, alter-post rocka, post punka, post disca pa i techna, kao i elementarne „rokerske“ energije kakva je, opet se pozivamo na intervju s Gustafssonom, u saksofonistu, kad je svojedobno čuo Little Richarda kojeg i danas ističe kao ključni utjecaj, raspirila glazbenu strast.
Gustafsson je „ispuštao dušu“ u saksofon i „ispuštao dušu“ saksofonu, a s istom je posvećenošću, kao da je to jednako fizički zahtjevno, vrtio gumbiće na kutijicama s efektima ili pritiskao po nekoliko tipaka na električnoj klavijaturi. Bubnjar Werliin uglavnom je varirao između držanja neke ravne figure i „nekontroliranih“ ispada, bez osobitog mara za finese, dok je Berthlingova električna bas gitara, na kojoj je mahom repetitivno izvodio monotone i ne pretjerano uzbudljive fraze, držala čvrstu vezu s, recimo, post rockom. Ispoljavanja energije, dakle, nije nedostajalo, ali ponekom se moglo učiniti da nedostaje radosti (zajedničkog) muziciranja kao i osjećaja za pojedinosti, mjeru i disciplinu u slobodi. No možda su upravo u tome očitovani spomenuti otpor i izazov.
(KSET, Zagreb, 18. ožujka, 2014.)