Fleet Foxes ‘Helplessness Blues’ – opijajući ‘blues’ bespomoćnosti

Dugoočekivani drugi album grupe Fleet Foxes iz Seattlea nudi novu dozu božanske folk epike i nadu da grad s američke zapadne obale ima snažnu scenu koja bi mogla još jednom mogla uspostaviti nova pravila, kao što je to prije dvadeset godina učinio grunge.

Fleet Foxes 'Helplessness Blues'

Da drugi album grupe Fleet Foxes nije samo najiščekivanije izdanje među kritičarima, već i publikom svjedoči visoko pozicioniranje na britanskoj top listi albuma već u prvom tjednu po objavljivanju uratka „Helplessness Blues“. Eponimni debi „Fleet Foxes“ je 2008. godine pokupio najviše ocjene kritike širom svijeta i time folk rock šestorku iz Seattlea izgurao kao predvodnike novog retro pod-stila  koji je popularno nazvan baroknim popom, aludirajući time na vrijeme Woodstocka kada su Crosby, Stills, Nash And Young, The Band, The Mamas And The Papas i Grateful Dead palili i žarili američkom scenom zahvaljujući snažnom uplivu o tradicionalni folk zvuk koji su u duhu svog vremena „elektrificirali“.

Fleet Foxes samo moderna produkcija „izdaje“ u primisli slušatelja da njihova glazba kojim slučajem ne datira iz druge polovine 60ih godina prošlog stoljeća. Pjevač Robin Pecknold pored izražajnog vokala posjeduje i fantastični osjećaj za harmoniju spomenutih Crosbyja, Stillsa, Nasha i Younga, ali i Simona And Garfunkela, dok mu lirski moment istovremeno podsjeća na Boba Dylana.

Takav doslovce anđeoski muški vokal potpomognut uglavnom akustičnim gitarama dočarava onu mitsku Ameriku koju su duboko u sebi osjećali i prvi hipici – beskrajno prostranstvo i slobodu koje pruža isto, ali istovremenu sjetu i gorčinu što u stvarnosti nije tako i što se to mitsko mjesto uglavnom obitava samo u pjesmi. Fleet Foxes posjeduje tu umjetničku snagu da zvukovima snažno evociraju ozračje jednog vremena i jedne ideologije koja je tjerala tadašnju američku mladež da iz korijena promijeni svoj stav prema kapitalističkom načinu razmišljanja. No Fleet Foxes ne njeguje glazbu koja je obilježila eksploziju i ekspanziju psihodeličnog rocka, već, u jednom transcedentnom okviru gledano, pripada struji rokera koji su se okrenuli američkom folku nakon što se „veliki val razbio o stijene“, kako je hippie pokret najbolje opisao H. S. Thompson. Ali folku na tragu Woodya Guthrieja u kojem je i dalje tinjala ideja da jednog dana sve može biti drukčije, odnosno bolje.

Fleet Foxes je u svakom pogledu dokaz da se taj plamen nije ugasio. U neku ruku i oni su debeli razlog što se ponovno nakon dvadeset godina diskografska kuća Sub Pop vraća u fokus scene. Jer upravo je Sub Pop iz Seattlea bio jedan od „glavnih krivaca“ za uzdizanje velikog vala novog američkog rocka koji je kasnije kristaliziran pod nazivom grunge. A taj val je bio ujedno i posljednji svoje vrste, ako se uzme u obzir da je jedan do tada potpuno beznačajan grad tijekom prve polovine 90ih postao glazbeno središte svijeta.

Fleet Foxes igra veliku ulogu u pozicioniranju jednog novog Seattlea na glazbenoj mapi. Zato je i interes kritike za drugim albumom grupe golem, jer također tinja nada da bi ovog puta grupu mogla prihvatiti i Amerika, a ne samo Europa. Prvijenac je pored odličnih recenzija i u američkim glazbenim medijima uspio doći tek do 36. mjesta po prodaji (što također nije nimalo beznačajno, ali zna se da u Americi pobjedniku pripada sve).

Bend po onome što je ponudio na drugom albumu „Helplessness Blues“ kao da ne haje za te „sporedne stvari“, što je svakako dobro. Album već na prvo slušanje ne zvuči okaljano i inficirano raznim smicalicama za dodvoravanje ikome, a posjeduje pjesme od kojih se ledi krv u žilama svakome tko sebe naziva ljubiteljem rocka. Jedna od takvih pjesama je „The Shrine/An Argument“ koja na fascinantan folk način objedinjava ideje americane i grungea koje kao da pjeva netko tko je stvoren od rebra Neila Younga. Dalje >>

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X