Fleetwood Mac ‘Fleetwood Mac 1969 to 1974’ – počasna salva za neopjevane heroje

Fanovima grupe, bez obzira je li riječ o fanovima ‘blues’ faze ili fanovima ‘pop’ faze, značit će ova kolekcija koja svjedoči o jednoj od najfascinantnijih transformacija u povijesti popularne glazbe.

Fleetowod Mac ‘Fleetwood Mac 1969 to 1974’

Negdje početkom devedesetih tijekom koncerta Grateful Deada lider grupe Jerry Garcia je refren “What a long, strange trip it’s been…” opisao kao najtočniji opis povijesti benda. Na scenu se popeo Mick Fleetwood iz Fleetwood Mac i rekao: “Bitch, please”. Ako vam ova zgoda nije poznata, postoji razlog za to: upravo sam je izmislio, no to ne mijenja činjenicu da su Grateful Dead i Fleetwood Mac imali neobične biografije, zaobilaznim putevima su došli do rock panteona.

O godinama ponosa i slave ovaj put nećemo, jer je povod za ovaj tekst izdavanje box seta ”Fleetwood Mac 1969 to 1974” koji pokriva period od kad se genij osnivača i gitarista Petera Greena počeo gasiti (1969, album “Then Play On”) zaključno s posljednjim kreativnim doprinosima grupi gitarista, pjevača i plodnog autora Boba Welcha čijim odlaskom će se otvoriti mjesto za genijalnog Lindseya Buckinghama i podjednako darovitu kantautoricu Stevie Nicks.

Recentno objavljeni box set „Fleetwood Mac 1969 to 1974“ revitalizira pomalo zaboravljeno razdoblje kada su bubnjar Mick Fleetwood i basist John McVie, šaljivdžije bi rekli, imali otvorenu audiciju za gitariste, pjevače i autore. Zapravo, na svojim su leđima taj najosjetljiviji dio karijere iznijeli gitarist Danny Kirwan, klavijaturistica Christine McVie i gitarist Bob Welch, što kao pjevači, što kao autori.

Donekle s izuzetkom Kirwana, riječ je o autorima „iz sjene“ koji su ili kasno procvjetali (Christine McVie) ili procvjetali u krivo doba (Welch) ili svoje cvjetanje zalijevali alkoholom umjesto vodom (Kirwan). Druga labava poveznica tog razdoblja je Martin Birch, gitarist, studijski inženjer i producent poznat poštovateljima grupa Deep Purple i Iron Maiden, koji će s Fleetwood Macom surađivati na albumima „Then Play On“, „Kiln House“, „Bare Trees“, „Penguin“ i „Mystery To Me“, dakle, na većini albuma iz ovog box seta. U kolekciji su osim albuma zastupljeni i rijetki singlovi, live-verzije i slično, a izdana je i snimka koncerta 15.12.1974., tik pred odlazak gitarista Boba Welcha i tik pred dolazak Lindseya Buckinghama i Stevie Nicks.

Kolekcija počinje albumom „Then Play On“ koji donosi autorske priloge gitarista Petera Greena i jednako senzibilnog i neshvaćenog Dannyja Kirwana, dok će treći gitarist (i autor) u sastavu Jeremy Spencer biti uglavnom odsutan za vrijeme snimanja albuma. Prošireno izdanje ovog albuma (takvo je zastupljeno u box setu) sadrži singlove „Green Manalishi“ i „World In Harmony“. Prvospomenuta pjesma je zlokoban blues koji će biti Greenov labuđi pjev za Fleetwood Mac. Napuštanjem sastava kojeg je osnovao i kojem je podario svoje najljepše i najpoznatije pjesme nastupilo je razdoblje traženja za Greena i za bend. Gotovo ništa od toga se ne osjeća na albumu „Then Play On“, nego slušatelj čuje bend koji je dosljedan svojoj blues rock viziji, koji je napisao i izveo uglavnom izvrsne pjesme i kompozicije (ima i nekoliko instrumentala) koje ostavljaju dojam da je to tek početak niza od 5-6 vrhunskih albuma. Onako nehajno se čuje elegancija i sijaset emocija utkanih u ovu kolekciju pjesama koja je te 1969. ipak nezasluženo ostala u sjeni razvikanijih djela rocka koji možda nikad u svojoj povijesti nije bio jači nego tad. Posebno je impresivno kako se tadašnji tinejdžer Danny Kirwan razvio u sjajnog autora i kako iznosi lepršave kompozicije s pastoralnim ugođajem, gotovo na tragu Fairport Convention i kako se to bez problema uklapalo u osnovnu viziju sastava. Kirwan i Green su kreirali autorski polaritet u kojem se bend dobro snalazio i u kojem su se oni sami dobro nadopunjavali. Nažalost, neće proći dugo vremena kad će Kirwan izletjeti iz benda i voditi dugogodišnju, ne pretjerano uspješnu bitku s osobnim problemima. Peter Green će biti još brži u izlasku iz sastava, sredinom 1970. će otići iz grupe i krenuti u solo-karijeru koja će ostati u sjeni zlatne ere s s Fleetwood Macom.

Fleetwood Mac ‘Fleetwood Mac 1969 to 1974’

Album nasljednik iz 1970. „Kiln House“ je bezbrižni, neizglađeni birtaški album kakav se može čuti nakon par popijenih piva na nekoj sceni u rock klubu. Kao ispomoć sastavu stigla je klavijaturistica Christine Perfect, koja će udajom za Johna McVieja postati Christine McVie, i koja će kao školovana likovnjakinja sastavu podariti umjetnički dizajn omota albuma. Na ovoj kolekciji pjesama Christine će biti u drugom planu, kao frendovska ispomoć, tek će na narednom albumu biti predstavljena kao članica benda. S druge strane, Danny Kirwan je nastavio svoju autorsku odiseju prema pitkim i pristupačnim brojevima. „Jewel Eyed Judy“ je tiho remek djelo (a ima ih još). Na neki način „Kiln House“ djeluje kao oproštajni tulum za utemeljitelja i „prvog predsjednika“ Petera Greena, bitna je namjera, manje je bitno kako je ispalo.

„Future Games“ iz 1971. nije najpoznatiji rock album te godine, ali je označio radikalnu promjenu u stilu sastava. Pjesme postaju dulje, ambijentalne, atmosferične i u nekoj perspektivi dade se vidjeti radiofonični pop, uhu ugodne i pristupačne harmonije za sve generacije. Kao punopravni članovi su debitirali Christine McVie i Bob Welch (potonji je zamjena za odbjeglog i nezadovoljnog Jeremyja Spencera), američki gitarista koji je u grupu ušao bez audicije – grupa je čula njegove snimke. Welch se pokazao kao izvrsno rješenje, dobar autor, pjevač, gitarist i čovjek s kojim je bilo relativno lagano raditi. Tri jaka autora (Kirwan, Welch, C. McVie) kreirala su obilje dobrih pjesama i relativno dobro su se snalazila u bendu. Kirwan je briljirao s „Woman of 1000 Years“, a novopridošli Welch je uzvratio istom mjerom s „Future Games“ – znalački komponiranom pjesmom koja jasno daje do znanja da bend mijenja smjer i da to neće biti zanemariva faza. Na pjesmi „What a Shame“ je gostovao John Perfect, saksofonist i brat Christine McVie.

Prema pristupačnijim muzičkim formama je vukao i naredni album „Bare Trees“ iz 1972., album sjajnog omota i jakih pjesama. Danny Kirwan potpisuje pola albuma kao autor, no Welch i McVie komponiraju velike pjesme: „Sentimental Lady“ i „Spare a Little of Your Love“. Prvospomenuta će postati hit u ponešto izmijenjenoj verziji Welcha kao solo izvođača, a drugospomenuta će označiti nišu u kojoj će se Christine osjećati najbolje kao autorica i pjevačica, u amalgam uhu uhvatljivih melodija gorko-slatkih emocija na pola puta između popa i soula. U istom periodu dogodio se još jedan razlaz, i to s Dannyjem Kirwanom, sjajnim glazbenikom, ali izuzetno senzibilnim čovjekom koji je u to vrijeme imao ogromne čuvstvene prepreke koje nije uspio savladati. Pjesme s Kirwanovim potpisom na ovom box setu su svojevrstan spomenik čovjeku koji je s napunjenih 22 (koliko je imao u vrijeme albuma „Bare Trees“) dosegao nesvakidašnje dubine glazbenog izričaja i, umjesto da postane jedan od glavnih gitarskih (i autorskih) heroja svoje generacije, ostao je tek jedna od tužnih i gorkih priča o velikom talentu kojem se nije sve poklopilo kako je trebalo.

Posljedice Kirwanovog odlaska je osjećao i sam sastav. Sljedeći album „Penguin“ (1973.) je zazvučao kao prvi pravi podbačaj u karijeri ovog benda. Album je ubitačno prosječan, i stiče se dojam da je svatko očekivao da će ovaj drugi svirati bitne note u pjesmama. Gitarist Bob Weston i pjevač Dave Walker će zamijeniti Dannyja Kirwana, potonji će plesati jedno ljeto, a prvospomenuti – dva. Niti Weston, niti Walker neće ostaviti značajniji trag u povijesti Fleetwood Maca. U ovom periodu se dogodio ipak jedan značajan trag u povijesti grupe. Zbog osobnih problema, jedna američka turneja grupe je „pukla“ i menadžer grupe je odlučio ugovorne obveze ispoštovati angažmanom drugih muzičara pod imenom Fleetwood Mac. Brza pravna akcija članova grupe je managera potakla na odustajanje od ideje.

Lutanja na albumu „Penguin“ su u manjoj mjeri nastavljena i na albumu „Mystery To Me“, drugom albumu objavljenom 1973. Promašeni reggae „Forever“ zvuči još gore jer slijedi nakon underground klasika iz pera Boba Welcha „Hypnotized“. Obrada pjesme Yardbirdsa „For Your Love“ je solidna, ali ne spada u kontekst ove kolekcije pjesama. Album zaključuje epska „Why“, koja navješćuje da će iz pera Christine McVie najbolje pjesme tek dolaziti. I dolazile su, i prodavale se bjesomučno.

„Heroes Are Hard To Find“ iz 1974. zatiče Fleetwood Mac opet kao kvartet i još jednom u fazi polariteta. Jedan je pol pop-soul Christine McVie, a drugi izričaj Boba Welcha koji će koketirati s americanom, pa i jazzom i countryjem. Za razliku od albuma „Then Play On“, ti se polovi nisu nadopunjavali, oni su se na „Heroes Are Hard To Find“ mimoilazili. Christine je zabljesnula s naslovnom pjesmom, „Come a Little Bit Closer“ i „Prove Your Love“, a Welch je svoje kvalitete pokazao na „Silver Heels“ i „Bermuda Triangle“. Iako je album bio komercijalno uspješniji od svojih prethodnika, stiče se dojam da je idealan format za tu kolekciju pjesama jedan EP s pjesmama Boba Welcha i jedan EP s pjesmama Christine McVie.

„Imali su kopije, imali su krivotvorine, ali ovo je pravi Fleetwood Mac“, zvučna je najava koja se čuje na najavi kolekcije „Live From the Record Plant“ koja je zbirka uživo snimljenih pjesama za radio postaju. Datum snimanja je 15.12.1974., dakle dani su dijelili Fleetwooda i tadašnji bračni par McVie da se suoče s odlaskom Boba Welcha i prihvate Lindseya Buckinghama i Stevie Nicks u svoj tabor. Materijal je heterogenog porijekla, od svega pomalo, a takve su i interpretacije, i vjerojatno je mogla biti bolje posložena set-lista. Kvartet Fleetwood – J. McVie – C. McVie – Welch je davao sve od sebe i u toj su se formaciji vidjelo – sve, i vrline (stilska širina) i mane (nedostatak fokusa i dvojben odabir pjesama).

Za pola godine u životu Micka Fleetwooda, Christine McVie i Johna McVieja će se promijeniti gotovo sve. U pet godina, od 1969. do 1974. grupa je izdala 7 studijskih albuma. Za još sedam studijskih albuma grupi će trebati dvadeset godina, od 1975. do 1995. Novopridošli Lindsey Buckingham i Stevie Nicks će usmjeriti sastav još više prema pop muzici, pri čemu će polariteti i različite osobnosti još više sebe dopunjavati (u boljim danima) odnosno zakidati (u lošijim danima). „1969 to 1974“ služi kao tajna povijest grupe, privođenje svjetlu radova autora koji su se itekako trudili da se jednom dogodi taj trenutak dostizanja zvjezdane orbite popularne glazbe. Neki od njih (Kirwan i Welch) taj trenutak nisu dočekali kao članovi benda, a neki od njih unatoč esencijalnom doprinosu u održavanju aktivnosti grupe (Welch) će čak biti preskočeni prilikom inauguracije grupe u Rock’n’roll Hall of Fame. Fanovima grupe, bez obzira je li riječ o fanovima „blues“ faze ili fanovima „pop“ faze, značit će ova kolekcija koja svjedoči o jednoj od najfascinantnijih transformacija u povijesti popularne glazbe.

Ocjena: 7/10

(Rhino / Warner Bros/ Dancing Bear, 2020.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X