Florence + The Machine ‘Ceremonials’ – nečista sila ili glazbena genijalnost

Drugi album Florence + Machine predstavlja napuštanje indie struje i punokrvni ulazak u pop vode i to toliko uspješan da će se vjerojatno na ovogodišnjem Brit Awardsu pjevačica Florence Welch zajedno s Adele umoriti od stalnog hodanja po nagrade do pozornice. Iako BA izlazi s nominacijama 12. siječnja, ishod se čini predvidljiv…

Florence And The Machine 'Ceremonials'

Jesu li Britanci najnapredniji magovi glazbenog biznisa? Naravno i to svako malo dokazuju, jer njima nije samo na pameti brza zarada od glazbe, kakva god ona bila (glazba, naravno), već žele prije svega dobru glazbu po najvišim mogućim kriterijima koja će se također i prodavati kao alva. I na tom polju djeluju zdušno i organizirano kao jedan. Kako drugačije objasniti pojavu Florence + The Machine?

Kvalitetu i potencijal Florence Welch i njenog debi albuma „Lungs“ 2009. otkrili su ljudi s BBC-a i upravo je taj državni medijski servis zaslužan što je Florence + The Machine postala senzacija. Jer dali su prostora mladoj pjevačici koliko ne daju ni etabliranim zvijezdama i doslovce peglali i radijski i televizijski eter dok Florenceinim“plućima“ nije prodisao ostatak nacije. Potom su slijedile Mercury Prize i Brit Awards s više-manje predvidljivim ishodom u korist ove mlade indie pop senzacije koja je i tada zvučala isuviše zrelo i kvalitetno za svoje godine.

Prije nego je breme drugog albuma postalo preteško, dvije godine kasnije izašao je album „Ceremonials“. Florence + The Machine je još jednom poharala vrhove top ljestvica, a po istom ustaljenom pravilu krenula su i lomljenja koplja između kritike i publike. Jer za razliku od sirovošću obojanog „Lungs“, „Ceremonials“ je po orkestralnim aranžmanima u kombinaciji sa srednjestrujaškim popom i rockom premazanim retro soul filozofijom sve samo ne indie album. Indie je možda tu samo u primislima, čisto zbog hrabrosti istupanja u jednom drugačijem i neočekivanom smjeru.

Ono što je i ovog puta karakteristično jest da se dvadeset petogodišnja Florence Welch doima kao nevjerojatna starmala. Kritičarsko uho se s pravom može zapitati kad je stigla apsorbirati toliko šarenilo stilova i razdoblja i njih usmjeriti u jednom lucidnom smjeru koji zvuči tako prokleto moderno za ove godine u kojima se nalazimo. U njenom izričaju manirizam Kate Bush je sve samo ne neprimjetan, posjeduje lucidnost Tori Amos i Sinead O’Connor, ali i sličan način poigravanja vokalom, fokusiranu razornost pokupila je od Annie Lennox, ne bježi od stadionskog pjevanja punim plućima na način kako je to radila Grace Slick iz Jefferson Airplanea, a opet u njoj kuha buntovnička intelektualno-pankerska crta kao da je s Patti Smith provela pola života.

Ukratko Florence Welch je sve samo ne jednodimenzionalna pjevačica kao što je primjera radi Adele, pa čak i Lady Gaga (koja svoju glazbenu jednodimenzionalnost kompenzira vizualnom centrifugom imidža). Florence je pravo glazbeno čudovište – spužva koja upija puno i to puno kvalitetnog i onda od tog menija koji kao da joj je osobno servirao kritičarski genije a la Paul Morley, radi naizgled potpuno disperzirane kombinacije koje na kraju funkcioniraju kao cjelovito djelo. Ili je jednostavno „Mašina“ iza nje nevjerojatno pronicljivi trust mozgova koji oblikuje cjelokupni finalni proizvod, a priče same Florence kako je sve nastalo iz vica, može pričati maloj djeci na kojoj se inače treniraju PR vještine. Jer ako su „Lungs“ i „Ceremonials“ vicevi, kako dovraga onda zvuči prava stvar?!

Kad se dobro preslušaju sve pjesme s albuma „Ceremonials“ postaje kristalno jasno da uvodna „Only If For A Night“ jedino i može otvoriti tu priču na pravi način – epska uvertira. Potom s trešnjom nastavlja „Shake It Out“ – pop hit stadionskih razmjera, idealna podloga za reklame multinacionalnih brendova ili otvaranje olimpijskih igara, a opet nije to pjesmuljak, već gordo deranje glasnica freeclimbera koji stoji na vrhu litice dok pogled puca u daljinu i vjetar mrsi kose. Dalje>>

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh