Jedanaesti studijski album Foo Fightersa spada u onaj red ‘najočekivanijih’ iz razloga jer dolazi kao prvi u novoj fazi rada u kojoj se ovaj rock gigant zatekao igrom sudbine.
Sudbina je umiješala svoje prste 25. ožujka prošle godine kada je iznenada preminuo bubnjar Taylor Hawkins nakon čega je grupa otišla u hiatus. Kad je otišao Kurt Cobain, Dave Grohl je ostao bez jednog od najkarizmatičnijih frontmena devedesetih time i bez benda. S odlaskom Hawkinsa, ostao je bez onoga kojeg je nebrojeno puta nazivao bratom.
Postoje situacije kad ljudi u drugim ljudima traže sebe. Grohl je to bio pronašao u Hawkinsu. I sam je izniman bubnjar, ne samo zato jer posjeduje tehniku, već je jedan od onih koji zna slušati i što učiniti kako bi neka pjesma ili album postali značajni, da ne kažem veliki. Bio je velik bubnjar u Nirvani. I tada je već ispekao ulogu onog koji svima daje ritam, a usuđujem se reći da je znao i kako kroz tu ulogu učini bend velikim, jer je nakon Nirvane to učinio još nekoliko puta.
Koliko god voljeli „Rated R“ album Queens Of The Stone Age, da se nije dogodio „Songs For The Deaf“ nikad ne bi postali rock giganti. Dave Grohl je svirao bubnjeve na tom albumu, a ako treba biti iskren do kraja on je i zacementirao groove tog benda s tim albumom prema kojem će se nedvojbeno mjeriti svaki album nakon njega. Kad se opet udružio s Joshom Hommeom i legendarnim basistom John Paulom Jonesom iznjedrili su jedan od najvažnijih rock side projecta nultih godina novog milenija – Them Crooked Vultures.
I naravno cijelo vrijeme su tu Foo Fighters u kojima je u ulozi frontmena i gitarista. Na prva dva albuma je on svirao bubnjeve, no na pozornici mu je iza leđa za bubnjevima trebao netko kao on; tko čuje, razumije, može i nadasve želi. A to je bio Taylor Hawkins. U pravom smislu riječi bend, Foo Fighters to postaju na trećem albumu „There Is Nothing Left to Lose“ (1999.) s dolaskom Hawkinsa koji je zajedno s Nateom Mendelom i Grohlom od početka radio na pjesmama, obzirom da je navedeno autorsko učešće sva tri člana ravnopravno. Od tog trenutka pa do prve dvije rasprodane samostalne večeri na londonskom Wembleyu prošlo je svega devet godina.
Eksplozivnost i uigranost Foo Fightersa na pozornici imala je priliku čuti i vidjeti hrvatska publika 2018. godine u pulskoj Areni, gdje je pored Grohla najveća zvijezda bio upravo Hawkins u čemu je Grohl otvoreno guštao na pozornici, gotovo ponosan na njega baš kao da mu je brat po svemu, najviše po tome što dijele zajedničko zadovoljstvo.
Da nisam bio na ta dva koncerta u Puli, zasigurno ne bih 25. ožujka 2022. sa šokantnom vijesti pomislio da je i priča s Foo Fightersima gotova. Hawkinsonova uloga bila je pregolema za taj bend i cijelu tu auru posljednjeg najvećeg rock and roll benda na planeti kojem ništa nije moglo pomutiti planove.
Jest da su nakon „Wasting Light“ albuma iz 2011. diskografski više igrali na kartu: više, jače, glasnije (često i preproduciranije) čime su albumi bili uglavnom povod za novu stadionsku turneju, no to nije moglo oštetiti njihov zvjezdani status. Ali upravo iz tog razloga laganog izlizavanja kreativnosti novi album „But Here We Are“ nije imao obećavajuće startne pozicije u bendu u kojem više nema jedne važne karike.
Ali Dave Grohl ne bi bio Dave Grohl da nije uspio to premostiti i ponuditi rješenje. „But Here We Are“ se može promatrati kao konceptualni memento pokojnom Hawkinsu, jer se teško oduprijeti podsvjesnom imperativu da ga tražite na mnogim stanicama albuma. Počevši od uvodne „Rescued“, kroz onaj najjači osjećaj zašto hrlimo na koncerte, a taj je da svatko traži spasenje i skidanje bremenitosti života bar tu jednu večer, preko „Hearing Voices“, zatim naslovne „But Here We Are“ kao jedne od posljedica nemilog događaja, kao i pred kraj kroz „Show Me How“ i „Beyond Me“ iako već unaprijed osjećate da će krešendo mementa donijeti posljednja „Rest“. Ali vas ništa ne može pripremiti na trenutak kad je čujete i shvatite da Foo Fighters imaju novu himnu za zatvaranje koncerta iz razloga jer su u „Rest“ emocije pobijedile biznismenski način razmišljanja. U toj pjesmi se osjeti koliko je bila bremenita planina na leđima Grohla i benda jer s njom kao da je se riješe kroz tih pet i pol minuta njena trajanja i puste da je uz silnu buku proguta neki procjep u zemlji.
U znak sjećanja na Hawkinsa i njegovu ulogu bilo je očekivano da na njegov stolac neće sjesti nitko osim Grohla, a iako bend ima u opciji Josha Freesea kao bubnjara za turneje, taj će ipak zasad samo trebati kopirati ono što je vođa benda učinio na albumu. U toj situaciji komplekse ne bi trebao imati niti jedan bubnjar koji se zatekne u takvoj situaciji, jer Grohl je na ovom albumu napravio isto ono što je učinio i na nekim gore pobrojanim djelima drugih izvođača. I koliko god bila velika njegova bol za gubitkom kolege, toliko je famozno ono što je napravio.
A to je: „But Here We Are“ je najbolji album stadionskog rocka koji su Foo Fighters ikad iznjedrili. Radili su ga otvoreno za te gabarite i nisu išli paraleno ‘podvaljivati’ nešto drugo (kao što su to radili na „Concrete And Gold“). Time su postigli fluidnost, žestinu i himničnost. Pjesme bez obzira na tempo u emotivnom narativu prate jedna drugu i što je najvažnije fokus je na PJESME. A upravo su one najvažnija esencija rocka, koji se općenito već duži period bavi kozmetikom i ambalažom, a manje pjesmama.
Možda na prvu zbog toga album može zazvučati staromodno, ali to je više podsjetnik na vrijeme kad su pjesme bile važnije od ambalaže. Kad su stvari na taj ispravan način postavljene od samog početka onda nema dvojbe da Foo Fightersi neće omanuti ni s maratonskom, deset minuta dugom, „The Teacher“. Također bi možda u njoj netko previše uvredljiv mogao pronaći elemente patroniziranja (ono čime je rock nekad obilovao), ali ipak je to prije vapaj prema generacijama koje ostaju u svijetu globalnog zatopljenja da učine nešto što nije učinila niti jedna generacije prije. Pa ako nešto treba biti stadionska himna, neka bude upravo to taj Grohlov vapaj. Jer čemu angažiranost ako ne dopire do mnoštva?
Zbog svega navedenog „But Here We Are“ nije samo još jedan album u nizu objavljen po onom pravilu da uvijek treba objaviti neki novi album. To je album s razlogom. Album koji traži duševno izlječenje, album koji je posljednji pozdrav dragom kolegi, album koji angažirano traži neke odgovore za budućnost, album koji stoji kao neka slutnja o tome kako i najbolji tulum može naprasno biti prekinut, a opet album koji ne želi biti skrušena patnja, već stadionska supernova, jer Foo Fightersi drugo ne mogu ni biti.
Ocjena: 8/10
(RCA / Menart, 2023.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
