‘Concrete And Gold’ dolazi kao prvi egzemplar u karijeri benda kao čvrsti adut za održavanje tog statusa stadionskog giganta, ali muze kao da se nisu pojavile na njegovom snimanju. Bend je zaigrao na suludu formulu kreiranja instant himni. To se pokazalo previše čak i za njih.
Autori jedne od inače najbriljantnijih dokumentarnih serija o rocku „Seven Ages of Rock“ (BBC 2007.) među brojnim genijalnim potezima iščitavanja kôda rock glazbe učinili su i onaj što su jedno poglavlje nazvali „Stadionski rock“. Ne obazirući se na žanrove u njega su utrpali Led Zeppelin, Queen, U2, Alice Coopera, Kiss i ine teškaše gledano kroz prizmu popularnosti, a ne stila objašnjavajući zakonitosti u toj sferi jedne sasvim druge realnosti. Je li to ujedno i sami tron rock and rolla kao takvog ili ne, prepustili su na zaključak gledatelju.
Ako se pitaju diskografi, sami glazbenici kao i publika definitivno će većina njih reći da je upravo to sam Olimp. S kritičarima je situacija uglavnom obrnuta. Stadionski status jest krajnji doseg nečije karijere, no oko kreativnih vrhunaca aktera se redovno lome koplja, jer održavanje tog statusa ima drugačija pravila i može ih se sažeti u imperativ koji nalaže da inercija energije publike ne smije pasti, posebice uživo. A kako se ona održava? Himnama i zaraznim pulsirajućim ritmom. Groove je tu možda manji problem od himni. Himnama treba vremena. Ljudi sporo uče. Trebaju nekad i godine proći da na jednom stadionu publika ‘vrati’ refren. Dakle, novo je uvijek problematično, a ‘sviraj stare’ gotovo pa pravilo, što je prilično frustrirajuća pozicija za kreativnost.
Gledano kroz tu prizmu, od mlađih stadionskih atrakcija na sceni Foo Fighters su do sada samo rasli i rasli, dok je Dave Grohl postao sinonim za najkulerskiju facu na rock sceni; generator pozitivne energije, divljeg srca, potpuno predan cilju, genijalnih zamisli i jednako toliko požrtvovan da ga ni slomljena noga nije mogla spriječiti u isporučivanju turneje prije dvije godine. Pravi sveamerički heroj rocka za prvu polovicu 21. stoljeća.
Novom albumu „Concrete And Gold“ Grohl je ujedno bio i najbolji PR uoči izlaska, podgrijavajući atmosferu čak i spominjanjem Justina Timberlakea u jednom twitu dok su singlovi cijelo ljeto pripremali teren, kao što se nije libio posezati i za grandioznim usporedbama nazivajući album njegovom vizijom spjanja „Sgt.Peppera“ Beatlesa i snage Motörheada, naravno ugostivši i samog Paula McCartneya za bubnjevima u jednoj pjesmi i navodeći kako dodatna dobitna formula leži u tome što je kao producenta angažirao Grega Kurstina, čovjeka iz pop svijeta, kojem je upravo „Concrete And Gold“ bio prvi rock album na kojem je radio. No pored čiste petice iz uspješno dignute halabuke, „Concrete And Gold“ u nadahnuću nije u rangu jednog „Wasting Light“ iz 2011. Ili njegova prethodnika „Echoes, Silence, Patience & Grace“ od čijeg izdavanja je prošlo već 10 godina. A upravo se očekivalo da novi album bude na tom nivou – da bude ‘the ploča’ nakon dobrih šest godina.
Da ne bude zabune, „Sonic Highways“ iz 2014. prije je nešto kao side-effect album nastao kao produkt genijalne ideje turneje po legendarnim američkim studijima što je Grohl jednako tako genijalno unovčio i od televizije. „Sonic Highways“ bio je prije unaprijed najavljena nemoguća misija hodača po žici koji je potom zavrijedio aplauz i ako je pao, ali se aplaudiralo jer se žongler dočekao na noge. Potom je uslijedio EP „Saint Cecilia“ iz 2015. ali je to doživljen ponajviše kao prolongiranje trenutka za oglašavanje punokrvnim albumom. U međuvremenu se rasprodanim turnejama dodatno betonirao statut Foo Fightersa kao super zvijezda.
„Concrete And Gold“ dolazi kao prvi egzemplar u karijeri benda kao čvrsti adut za održavanje tog statusa stadionskog giganta, ali muze kao da se nisu pojavile na njegovom snimanju. Bend je zaigrao na suludu formulu kreiranja instant himni. To se pokazalo previše čak i za njih.
Ovo je album satkan na iskustvu glazbenika, rokovima multimilijunskih ugovora, tehnološkim inovacijama i vještim korištenjem uspješnih modela iz bogate palete prošlosti rock glazbe, ali dušu kao da mu je sam vrag sakrio. „Concrete And Gold“ kao da je osmišljen u nekoj Excell prezentaciji i samo ga enormna Grohlova simpatičnost drži u domeni ‘zabavnog’. Da se bilo tko drugi zatekao u poziciji izvođenja ovakvog albuma ekspresno bi bio svrstan u kategoriju bolesno poremećenih. Za početak definiciju preproduciranosti „Concrete & Gold“ diže u jednu sasvim novu dimenziju. Kurstin kao da rock doživljava kao bezbroj zvučnih premaza, posebice gitarskih distorzija i to do te mjere da Grohlov glas zvuči smiješno sićušno iako se ovaj vokalno propinje iz petnih žila. Taj disbalans producent je ublažavao angažiranjem cijelog benda u melodičnim zborskim pratnjama što je dodatno doprinjelo sveopćoj zagušenosti materijala. Stari dinamički trik Foo Fightersa u kojem se naglo izmjenjuju tihi akustični dijelovi s eksplozijama kompletnog instrumentarija dovedeni su ovog puta do razine apsurda. Gotovo bezobrazan produkcijski imperativ jer se album mora slušati jako glasno i to u izoliranim uvjetima, jer tihe dijelove će nadglasati i susjed na katu iznad vas ako glasno kihne. Dakle, ili na 11 ili nikako. 10 je premalo, da se poslužim Spinal Tap riječnikom. „Concrete And Gold“ nije „Sgt. Peppers“ na Motörhead način (da bar jest), to je bućkuriš svega stadionskog iz rocka neovisno o dekadama. Naravno, na 11.
Uvodna minijatura „T-Shirt“ upravo vodi slušatelja ravno u tu zamku da zbog jedva čujnog Grohla na samom početku riskira primiti nalet tornada zvučnog zida iz zvučnika ili slušalica, ovisno što ‘žrtva’ preferira. Slijedi „Run“ kao sklop thrash metal bounca sa southern rock refrenima, a potom je na redu „Make It Right“ koja kao da je pobjegla iz nekadašne sleaze metal radionice Guns ‘N’ Roses s kraja osamdesetih, posebice prljavi i bezobrazno dugačak slashovski riff koji se jednako tako bezobrazno valja na ritam podlogu na koju bez problema možete otfućkati „Smoke On The Water“ Deep Purplea. Queen iz primisli ne može pobjeći cijelu „The Sky Is A Neighborhood“ – Grohl je možda u oblacima, ali bubnjaru Tayloru Hawkinsu kao da u slušalicama grmi „We Will Rock You“ Queena. Nakon Iana Paicea i Rogera Taylora, posvetu dobiva još jedan veliki bubnjar – John Bonham. Pjesma je „La Dee Da“, samo što je ovdje pored Hawkinsa uključen i basist Nate Mendel. Upravo njegova super-distorzirana bass dionica u kombinaciji s bubnjem zvuče kao pljuniti glasoviti Bonhamov solo „Bonzos Montreaux“, a na tako odavno ovjenčanu ‘betonsku ritam stukturu’ Grohl ni ne treba pjevati više od „La-di-da“, a da se ne govori o kontra uletima i preokretanju ritma što je također bio Bonzov potpis u Zeppelinima.
Nakon takvog gromovitog vrćenja zicer posveta seniorima stadionskog rocka u prvoj polovici albuma sve u svrhu stvaranja ultimativnog stadionskog iskustva ‘u vašem domu’ by Foo Fighters možete: pod a) prestati slušati album ako ste ultimativni hejter, jer da, dogodio se taj album na kojem je Grohl konačno postao nesnosni falsifikator tuđih ideja jer je svoje potrošio, pod b) nastaviti uživati u jednom sasvim novom iskustvu neobičnog glazbenog kviza i pogađanja skrivenih poglavlja rocka u najnovijem ‘autorskom’ radu omiljenih nam Foofića i pod c) ako ste mladi, neiskusni i po inerciji rokerskog dijela vašeg razreda vjerujete da su Foo Fighters najbolji rock bend na svijetu, nastaviti vjerovati da Grohlovoj genijalnosti nema kraja, dok jednog dana slučajno ne nabasate na originale.
Sebe ću svrstati u one pod b).
„Dirty Water“ kao da je više rezervirana za američke, manje za europske prilike, ljubavna priča je slatkasto zamotana u neki ekološki celofan, a cijela gradacija kao da je posveta Dave Matthews Bendu, jam rock veteranima koji nikad nisu značajno načeli stari kontinent, ali su i dan danas jedan od stupova američkog stadionskog rocka. Grohlovo ‘pijenje prljave vode i udisanje prljavog zraka’ u završnom krešendu neodoljivo podsjeća na daleko dublje društvenu angažiranu „Don’t Drink The Water“ spomenutog DMB-a i pored toga što je uvod vješto presložen i izravnat bossanova laidback kakav su izmislili Pixies. No neočekivano, posuđeni steroidi nestaju u drugom dijelu albuma. „Arrows“ kao da je prva prava ‘in the middle of the rock road’ Foo Fighters pjesma na albumu, kao što s refrenom „There ain’t no superheroes now“ u narednoj campfire baladi „Happy Ever After (Zero Hour)“ Grohl kao da i sam skida ogrtač super zvjezde, ali i pjesma zvuče i više nego prosječno, tako da Hawkinsovo preuzimanje pjevačkog mikrofona u „Sunday Rain“ i njegov vokalni manirizam naslonjen na Dusty Hilla iz ZZ Topa dođe kao blagoslov.
Pred kraj albuma stvari opet izlaze izvan okvira. Tako pretposljednja „The Line“ predstavlja nešto što bi se moglo nazvati Foo Fighters meets King Of Leon, dok posljednja, ujedno i naslovna, „Concrete And Gold“ s jedne strane svojom hermetičnošću kao da priziva nekadašnjeg Grohlovog bendovskog kolegu Kurta Cobaina, a kad sve dopuže do refrena pjesma ‘zavonja’ na Pink Floyd kako bi ga možda doživio James Haetfield i time još jednom forma i poza progutaju sadržaj.
Ironično, sam naslov albuma potpuno ga opisuje u onom drugom svjetlu njegove dvosmislenosti. Možda je Grohl htio sugerirati kako je zabetonirao glazbeno zlato, ali ispada da je u mješalicu s betonom ulio vrijednu kovinu i dobio nekakav spoj s kojim ni zlatari ni građevinci ne znaju što bi s njim. Ali kao što je prethodno navedeno, Daveova stopostotna uvjerenost i šarm drže ovaj materijala izvrsnim za tutnjajuće stadionske i festivalske rock ekstaze jer je za njih ciljano napravljen. Takve scenarije smo do sada puno puta vidjeli u sferi stadionskog rocka. Imperativ mase je nemilosrdan, iako misliš da je nebo susjedstvo.
Ocjena: 6/10
(RCA / Sony / Menart, 2017.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
