Foo Fighters ‘Wasting Light’ – obračun s demonima prošlosti

Vrijeme će pokazati je li novi album grupe Davea Grohla njihovo najbolje ostvarenje. Zasad možemo samo zaključiti da se radi o remek-djelu.

Foo Fighters ‘Wasting Light’

Dave Grohl je po mnogočemu iznimna figura rock and rolla. Osim što je prije šesnaest godina osnovao sastav koji je po raznim mjerilima nadmašio Nirvanu, njegov prvi matični bend, Grohl je nakon milijuna prodanih ploča, nekoliko Grammyja, dvaput raspodanog Wembleyja, beskrajnih turneja i jedne velike krize u bendu, uspio sačuvati dovoljno motivacije da snimi „Wasting Light“, vjerojatno najcjelovitiji i najbolji album Foo Fightersa do sada.

Kako je pokazao nedavno prikazan dokumentarac „Back and Forth“, devedeset i devet posto zasluga za još jedan veliki album u karijeri Fightersa mogu se bez razmišljanja pripisati samo i jedino Grohlu. Proces snimanja albuma u njegovoj garaži na običnu traku, bez uključivanja digitalnih softwera, razotkrilo je Davea Grohla kao pritajenog control freaka, u čijoj je glavi bila vrlo jasna vizija onoga što želi da se otisne na album. Drugim riječima, imao je pod kontrolom svaki ton basa, svaki udarac bubnja, svaki solo na gitari… Tekstove je pisao na licu mjesta, obično pet minuta prije negoli je morao snimiti vokale, a razina zrelosti tako na brzinu  napisanih stihova, mogla bi ga mirne duše svrstati među poetske rock genijalce.

Na „Wasting Light“ u bend se vratio legendarni Pat Smear, prvi put nakon „The Colour and the Shape“, tako da su tri gitare uvelike odredile silinu ovoga albuma. Na jedanaest novih pjesama, takoreći, nema predaha. Grohl ima još uvijek dovoljno dječačkoga u sebi, pa nije upao u zamku zrelosti, nije sebe počeo shvaćati preozbiljno, stoga na albumu rijetko staje na kočnicu; „Wasting Light“ potpuno je čisto oslobađanje energije.

Da Foo Fightersi nisu ziheraški nastrojen bend utopljeni u blagodatima ogromnog uspjeha iza sebe, vidi se već u uvodnoj „Bridge Burning“, s klasičnim „sotto voce“ refrenom i čvrstom ritam sekcijom koja navješćuje da pred nama zasigurno nije rock and roll kamilica. Visoku razinu adrenalina zadržava i „Rope“ melodični singl sa stamenim gitarističkim temeljem u kojoj je Grohl pustio glas, koji će kasnije na albumu doseći do vrištanja. Iskusni Bob Mould, istaknuta figura Hüsker Düa, gostovao je na „Dear Rosemary“, solidnoj pjesmi koja će ostati zaboravljena isključivo zbog toga što je okružuju puno bolje. „White Limo“ mahnita je i u psihodeliju uronjena stvar, proizašla vjerojatno iz intenzivnog Grohlovog druženja s Joshom Hommeom, a u pripadajućem spotu se, nikakvo čudo, pojavljuje Lemmy Kilmister.

Prva od velikih pjesama albuma je „Arlandria“, razrađena, pitka, sa zaraznim refrenom, koja uključuje i detalj u kojem je Grohl uvijek bio jak – melankolična atmosfera nabijena vokalnom strašću. „These Days“ prikazuje standardne Foo Fighterse iz devedesetih, kada gotovo ni iz čega u četiri i nešto minute uspiju nekako izroditi pjesmu kojoj se stalno vraćate. „Back and Forth“ uranja u pop-punk i na površinu iznosi gitaristički trojac Grohl-Shiflett-Smear u svom najboljem, nekalkulirajućem izdanju. Ništa manje intenzivna nije ni kotrljajuća i potmula „A Matter of Time“, dok je „Miss the Misery“, čijim stihovima album „Wasting Light“ duguje naziv, sagrađena na ruševinama hard rock riffova.

Završnica albuma može se nazvati jedino – orgazmičnom. „I Should Have Known“ nešto je najbolje što je Grohl ikada iščupao iz sebe. Zeppelinovski epska, s Kristom Novoselicem na distorziranom basu, predzadnja pjesma albuma Daveov je obračun s neraščišćenim odnosima iz prošlosti, u prvom redu s Kurtom Cobainom. Vjerojatno je zato i nastajala najduže, oko nje su se lomila koplja, prolivene su litre znoja u studiju, trust mozgova je vijećao nad snimkom, a rezultat je emotivna, katarzična i izuzetno snažna balada koja eksplodira u dirljivom kolopletu buke i dernjave. Priča završava s „Walk“, još jednom od „velikih“ skladbi. S pritajenim retro-prizvukom, pjesma zvuči kao Grohlov konačni obračun sa samim sobom i podvlačenjem crte pod album, karijeru i život.

„Wasting Light“ je, u cjelini, upravo to – svođenje računa i stavljanje svih karata na stol, s ciljem  propitivanja koliko Foo Fightersi danas autorski i kreativno mogu dobaciti. Ako su među sobom i gajili neke sumnje u vlastite dosege, ovim remek-djelom su sebi i ostalima dokazali da su veliki. U ovom trenutku vjerojatno i najveći.

Ocjena: 10/10

(RCA/Menart, 2011.)

Saznajte više: ‘Foo Fighters: Back and Forth’ – čovjek koji je postigao nemoguće

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X