Producent Ian Brennan je nakon lanjskog izleta u Pakistan u potrazi za sljedećim izdanjem niza Hidden Musics zavšio u gradu Tamale na sjeveru Gane gdje je nabasao na skupinu izvođača koji sviraju na tamošnjim pogrebnim ritualima.
Etiketa Glitterbeat Records posebno se s pravom ponosi serijom albuma koja izlazi pod nazivom Hidden Musics, a u njoj objavljuje glazbu koja gotovo iščezava s lica zemlje. U toj ediciji imali smo priliku upoznati glazbu iz Vijetnama, Kambodže i pigmejskih plemena Afrike, a prošlogodišnje izdanje pakistanskog pjevača Ustada Saamija završilo je na popisu najboljih stranih albuma godine na našem portalu.
Producent Ian Brennan nakon Pakistana je u potrazi za sljedećim izdanjem ovog niza zavšio u gradu Tamale u na sjeveru Gane gdje je nabasao na skupinu izvođača koji sviraju na tamošnjim pogrebnim ritualima. Nose ime fra fra, što je ujedno i donekle pogrdan naziv koji su njihovom plemenu nadjenuli zapadnjaci prema načinu na koji im je zvučao jezik ovog naroda. Skupinu predvodi pjevač Small koji taj nadimak nosi zbog svog niskog rasta, a ujedno je i jedini glazbenik iz ovog sastava koji se predstavio imenom.
Brennan je njihovu glazbu dokumentirao uživo na otvorenom u nekom zabačenom dvorištu kako bi čim vjernije zabilježio njihov autentičan zvuk kakav postižu u pogrebnoj procesiji, a efekt je dodatno postignut činjenicom da su izvođači za vrijeme snimanja bili i prilično pijani od prethodne noći, budući da tvrde da u stanju intoksiciranosti bolje sviraju nego kad su trijezni.
Sjeverna se Gana naziva kolijevkom bluesa, a sudeći prema nazivima pjesama koje su nam fra fra predstavili na svom albumu “Funeral Songs”, jasno je da dijele mnogo toga s amerikaniziranom verzijom ovog žanra koja se također često bavi s temama prolaznosti života. Kada pročitate da se pjesme zovu “You Can’t Escape Death”, “Naked (You Enter & Leave This World With Nothing)” ili “Helpless (Death Has Taken Everyone)”, lako možete povući paralelu s, recimo, “Death Don’t Have No Mercy” Reverenda Garyja Davisa ili “Death Letter Blues” Sona Housea.
Brennan je ove pjesme snimao s nekoliko mikrofona i puštao “bendu” da se zagrije, jer tvrdi kako bi puni efekt počele postizati kada bi traka prelazila trajanje od deset minuta. Rezultat toga jest sedam pjesama u trajanjima od pola minute, minutu, dvije, tri, četiri, osam i dvanaest minuta (ukupno trajanje pola sata). Small osim što pjeva glavne vokale svira i instrument kologo s dvije žice o koji je ovjesio vojničke identifikacijske pločice koje mu služe kao zvečka, a prateći glazbenici sviraju udaraljke i frulice koje nazivaju “rogovima” jer to doslovno i jesu, te sudjeluju u “call and response” pjevanju tipičnom za afričku glazbu.
“Funeral Songs” je u svom konačnom obliku jedna izrazito sirova ploča čija ljepota možda upravo zbog te kvalitete otjera neke potencijalne slušatelje, ali riječ je o potpuno autentičnom materijalu koji jednako odiše očajem smrti i pratećim pijanstvom kao i slavljem života. Hidden Musics je tako i ovim izdanjem dodao svojim slušateljima jedno novo nepatvoreno iskustvo s ruba zbivanja svjetske glazbe i kao takvo “Funeral Songs” ne bi trebao zaobići ni jedno uho željno sirove egzotike s crnog kontinenta.
Ocjena: 8/10
(Glitterbeat Records, 2020.)