Dugo na afroameričkoj sceni netko nije tako dubinski krenuo u redefiniciju stvari kao dvadesetpetogodišnji Frank Ocean. A nije to samo zato jer je okupio kvalitetno društvo kao što su Andre 3000, John Mayer i Earl Sweatshirt…
Bila bi šteta da se odrola godina, a da se ne spomene Frank Ocean. Dvadesetpetogodišnji soul, R&B i hip hop glazbenik zanat je prvo brusio pišući pjesme Johnu Legendu, Justinu Bieberu i Brandy, da bi potom pristupio hip hop kolektivu OFWGKTA, da bi kao solo igrač privukao pažnju na sebe prošlogodišnjim mixtape debijem „Nostalgia, Ultra“. Ne gubeći vrijeme, ove godine objavio je „Channel Orange“ i dao svima do znanja da je „ stigao novi dečko u grad“, pomaknuvši žanrovske granice, objedinjujući stilove, namećući se kao eklektični umjetnik koji zna što hoće i kako to postići.
Upečatljiv je i prepoznatljiv, dakle i u radijskom eteru kad ga se čuje, nema dvojbe da bi ga se moglo zamijeniti za nekog drugog, a upravo je odabrao i radijski pristup kao koncepcijsku arhitekturu „Channel Orangea“. U soulu pliva kao riba u vodi i emotivnost njegovog izričaja jednaka je onoj Johna Legenda i Lennyja Kravitza s početka karijere i albumima „Let Love Rule“ i „Mama Said“. Angažiran je poput Lupea Fiasca i melodiozan kao K’Naan, no njegova lirika je daleko od prizemnog i oporog geto frajerisanja.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=s26qTrH2atA[/youtube]
Frank Ocean traži smisao u intelektualnom ljevičarskom kriticizmu, koji je do sada bio strani pojam u SAD-u, bar kad je riječ o crnoj populaciji koja je pored desetljeća getoiziranja i needuciranja ipak glorificirala kapitalizam u najdekadentnijem smislu kroz statusne simbole skupih (i često opasnih) igrački za odrasle i bigamično forsiranje guzica & sisa. Iz Franka Oceana ne izlazi taj impuls primitivnog domoroca zaslijepljenog šarenom bižuterijom bijelog osvajača. Za njega nije sve novac („Not Just Money“), već traži smisao u promišljanju i analiziranju postojećeg stanja. On oštro kritizira ‘Olimp’ polupismenih celebrityja u „Super Rich Kids“ na način da se istima to još može činiti i kao usputna pošalica u stihovima „Too many bottles of this wine we cant pronounce“.
U pjesmi „Lost“ je možda i prvi od svoje vrste koji u djevojkama sa silikonski napumpanim grudima vidi potpuno izgubljene osobe koje su prerano progutale udicu instant slave i zabave koje će ih potrošiti i prije nego im proradi racio, kad već bude kasno, kad ih Los Angeles, Tokio, Paris, New York i ine metropole poput fast fooda sažvaću, probave i izbace u obliku ljudske fekalije. Ne vidi on bolju situaciju ni u onima koji se dočepaju ‘sigurnih mjesta’ (možda u establištmentu) ili uspiju po društvenim pravilima. „Pyramids“ to slikovito dočarava kao rad u piramidi, koji razdire nutrinu i također vodi široku paletu pogubnih ovisnosti. Duboka bolest društva u cjelini je ono što Ocean plastično dijagnosticira.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=F15IjgyHd60[/youtube]
Fascinantna je kod njega ta crta mudrosti, iako je iznimno mlad za takav način razmišljanja, on je poput iskusnog lovca u džungli punoj klopki i zvijeri i ne vjeruje u instant-spasenje. No glazbeno nije dosadan, prokleto je zarazno emotivan i glazbeno potkovan. Cijeli „Channel Orange“ kotrlja spori R&B ritam, unutar kojeg se Ocean poigrava stilovima i razdobljima, čineći ovaj album nepoderivim klasikom na način kao što su to „The Miseducation of Lauryn Hill“ ili pak „Baduizm“ i „New Amerykah Part One (4th World War)“ od Erykah Badu.
Kanye West i Jay-Z jesu genijalci današnje afroameričke scene, ali ovaj dečko kopa puno dublje i opasnije. Za njega nije sve u novcu, ima nešto i u glazbi.
Ocjena: 10/10
(Def Jam/Island/Universal Music, 2012.)