Britanski folk punk kantautor showman je formata kakav se još samo rijetko nađe. I nemoguće ga je ne voljeti.
Frank Turner je neodoljiv. Znam gomilu ljudi, pa i sam se donekle ubrajam u tu skupinu, koji se možda osjećaju pretjerano zrelo da bi pomno slušali tu neku vrstu “veselog punka”, ali kad se slučajno nađu na njegovom koncertu na nekom festivalu, na tih sat ili dva će isti čas postati fanovi. Pjevat će s njim refrene pjesama koje nikad nisu čuli, a osmijeh im se neće skidati s lica.
U čemu je, dakle, caka? To je uglavnom pitanje karizme, a Turner je ima napretek. Djeluje simpatično i prisno, kao lik iz vaše birtije kojeg znate oduvijek i s kojim su svi dobri. I pjesme su mu zarazne, kao da su stvorene da ih pjevaju oni koji ih ne znaju. Šalio se na taj račun i sam Frank jučer na pozornici Boogalooa, kad je “+1 ekipu” podučavao jednostavnim refrenima.
Ovaj put Turner je u Zagreb došao bez benda, samo on i akustična gitara i pjesmarica punk pjesama odsviranih na folk način, kao veseliji nasljednik duha Billyja Bragga. “This is folk musik. This is punk rock,” poručuje s pozornice odjeven u majicu na kojoj piše “Punk rock ruined my life”. I ta moć da kontrolira publiku, da im se uvuče pod kožu, da daju sve od sebe i naprave atmosferu najboljeg koncerta na turneji. Upravo je tako Frank opisao sinoćnji nastup, dodavši da to ne govori na svakom koncertu. I vjerovali smo mu, jer čovjek se naprosto mora osjećati sjajno u takvoj atmosferi.
Načas sam ustukno ulazeći u Boogaloo kada sam shvatio da će se koncert održati u maloj dvorani. Slovački kantautor Peter Aristone svirao je “Nothing Compares 2U”, a publika se već pristojno nagužvala. Do početka koncerta skupit će se možda nešto manje od 400 ljudi ili koliko ih već stane u malu halu kluba, dovoljno da ni velika ne bi zjapila prazna onako ograđena. Ali za potrebe Franka Turnera s gitarom, mala dvorana bila je savršen prostor. Nagužvali smo se, bili smo mu blizu, kontakt je bio izravan, a raspoloženje je uskoro postalo euforično.
Turner je lani objavio svoj novi album “Undefeated”, ali uz iznimku jedno tri ili četiri pjesme, ova turneja koja ga prati nije osmišljena da promovira aktualni materijal, već više služi kao presjek karijere s posebnim težištem na pjesmama koje su prigodne za izvođenje u akustičnom formatu. Otvorio je tako s “If Ever I Stray” koja je zvučala kao da je rođena na pola puta između napitnice i navijačke pjesme, da bi s novog albuma izveo “Girl From the Record Shop”, a zatim i “No Thank You for the Music” kao posvetu svim kretenima koje je upoznao u 27 godina života na turneji.
Između pjesama nizao je šale i anegdote, pa je tako prije “Long Live the Queen” ispričao kako su njemu, antiestablišmentskom pankeru, prijatelji iz Amerike zbog te pjesme izražavali sućut kad je umrla kraljica Elizabeta II. Prije nove “International Hide & Seek Champions” pričao je o čovjeku koji ju je nadahnuo, D.B. Cooperu, koji je oteo zrakoplov, prikupio otkupninu za taoce, skočio s padobranom iz aviona i netragom nestao.
Kao jedan od najdirljivijih trenutaka koncerta izdvojila se “Balthazar, Impresario” s “England Keep My Bones”, posveta svim ljudima koji se bave umjetnošću iz sjene i iz zapozorja raznih umirućih kazališta i klubova. “The Opening Act of Spring” je, pak, savršeno odgovarala buđenju prirode kojemu svjedočimo u ovim prvim danima ožujka, “The Ballad of Me and My Friends” je izvedena u očekivanom singalongu publike, a “Be More Kind” je zvučala kao bitno upozorenje u eri Donalda Trumpa i ostalih narcisoidnih moćnika bez trunke empatije.
Isto tako, ovo su vremena “ljubavi i bijesa”, što su motivi koje smo kolega Zoran Stajčić i ja obojica izvukli u nekim od svojih posljednjih članaka na našem portalu, pa je zapravo zgodno primijetiti da su iste emocije inspirirale i ime jednog Turnerovog albuma još tamo iz 2008., “Love Ire & Song”, s kojeg je sinoć izveo i naslovnu pjesmu. Činilo se kako se atmosfera sve više zakuhava kako smo se bližili kraju, pa je tako sa sad već popularnom eskivacijom izlaska na bis, nakon punih dvadeset pjesama u sat i pol koncerta, Frank još izveo i “I Still Believe” koju su s njim opet otpjevali i fanovi i plus jedan ekipa.
Frank Turner je neodoljiv. Morate otići na njegov koncert da to spoznate. Na tih sat ili dva postat ćete fanovi i pjevat ćete s njim pjesme koje možda prije niste ni čuli i jamčim da ćete ga htjeti vidjeti i sljedeći put kad dođe u vaš grad. A kad smo već kod svirki u gradu, u prvih deset dana ožujka održano je barem pet koncerata koje bi bilo vrijedno istaknuti na listi najboljih godine. Oni koji govore da je Zagreb mrtav očito nemaju pojma u kojem gradu žive.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
