Koliko god bio čest koncertni gost pred hrvatskom publikom, škotski bend Franz Ferdinand sinoć je po prvi put nastupio u Varaždinu.
Jesu li za sve ‘krivi’ INmusic festival, ili su moja dva dvoranska iskustva s grupom Franz Ferdinand bila premalo, dojam nakon sinoćnjeg velikog happeninga na Špancirfestu u Varaždinu može se svesti na zaključak da je najbolji format za hrvatske prilike kad škotski bend predvođen Alexom Kapranosom nastupa kao glavna zvijezda nekog masovnijeg open air okupljanja. Ispada da je to nekako prava mjera.
Prošlogodišnji proljetni koncert u zagrebačkom Domu sportova, uoči kojeg su pale sve korona-mjere, nije bio ništa slabije odsviran, kao što mu nije falilo ni dobre atmosfere, no opet kao da je bio nekako intiman, poput okupljanja stare ekipe koja se prisjeća podviga iz prošlosti. Jednostavnim matematičkim rječnikom; nedostajalo je 10.000 ljudi za novi niz podviga. Sinoć su se ti uvjeti stekli u Varaždinu na Špancirfestu, u sklopu kojeg su Franz Ferdinand izašli na veliku pozornicu podno travnatog bedema Starog grada. Bezobraznim, ali pohvalnim rječnikom: megalomanija im baš dobro stoji.
Kapranos je bio odlično raspoložen od samog početka, tj. u minutu točnog izlaska u najavljenih 21:00. „Dobra večer, kako ste?“, išao mu je i hrvatski jezik tečno, kao što je i „Špancirfest“ i „Varaždin“ izgovorio bez problema, oduševljavajući se i prigodom, i prostorom i gradom u kojem su po prvi put zasvirali nakon svih prijašnjih dolazaka u Zagreb.
Krenuli su s poznatim adutima: „The Dark of the Matinée“ i „No You Girls“ i to zapečatili s „Walk Away“ koja je bila nešto sporija, podsjećajući potpisnika ovih redaka na neke davne šlagerske momente s ljetnih terasa našeg priobalja, ali u toploj večeri trenutnog anticiklonalnog niza vrućih dana i ona se kao takva odlično uklopila u prilike i ambijent.
No vremena za sanjarenje bilo je malo. Bila je to večer ritma za ples. Novo dolijevanje ulja na vatru dogodilo se s narednom „Do You Want To“ u kojoj je Kapranos dio strofe: „Well here we are at the transmission party“ otpjevao kao: Well here we are at the Varaždin party“ i emotivna transmisija s publikom opet je bila na vrhuncu. „Right Action“, nakon nje nije mogao nastaviti taj uzlazni score, a potom je Kapranos publici nešto manju poznatu „Stand on the Horizon“ kompenzirao svojim prvim penjanjem na pojačalo, čime je pokazao da ne dozvoljava da raspoloženje padne.
Hit „Jacqueline“ je taktički bio smješten između potonje i „Knock Knock“, da bi potom opet slijedio jaki niz koji je činio triptih favorita „The Fallen“, „Michael“ i „Darts of Pleasure“. „Lucid Dreams“ je također poslužila kao mali intermezzo prije završnog bombardiranja u službenom dijelu, započeto s „Take Me Out“, nastavljeno s „Ulysses“ i finalizirano s „Outsiders“. Sat i dvije minute ukupno, odnosno klasični festivalski set okončan efektnim udaraljkaškim perfmanceom koji je vodila izvrsna bubnjarka Audrey Tait.
U narednih pet minuta prazne pozornice s pozivima grupi da se vrati, lagano je bujalo i neraspoloženje u smislu da bi bilo šteta da sve ostane samo na tome obzirom na izvrsnu koncertnu večer. I naravno opet se pokazalo da Franz Ferdinand nisu taj bend koji će podviti rep i pokupiti se „do neke iduće prilike“ nakon jednosatnog koncerta. Izašli su na bis i priredili izuzetnih dvadesetak minuta repeta odsviravši „Build It Up“, „Evil Eye“, „Love Illumination“, te maratonsku verziju „This Fire“ kojom su u finalu potpuno razbuktali vatru svih okupljenih u Varaždinu.
Kapranos je tih trenutaka blistao. Maestralno je vodio završnicu, spuštao kompletan auditorij u čučanj, nabrijavao atmosferu predstavljajući sve članove i govoreći kao su svi te večeri čvrsto vezani uz uistinu odlično publiku, čak i Bob (Bob Hardy, basist benda), komično aludirajući na to tko je na emocijama najteži član u bendu. „This Fire“ se u valovima razbuktavala i stišavala, ali frontmen nije dopuštao njeno gašenje. Gotovo deset minuta je trajala ta grandiozna improvizacijska igra u kojoj je i publika imala svoju ulogu.
Tih sat i pol je bilo toliko dobro da se nakon koncerta Franz Ferdinanda javila ovisnička potreba koja kao da je zahtijevala u najmanju ruku još jedan koncert sličnog intenziteta nekog novog headlinera na Špancirfestu. Dakako, za utažiti tu vrstu gladi bilo je potrebno špancirati malo dalje u „Food & Party“ sektor gdje je ženski vokalni reggae trio One Dread, praćen glasnim i srčanim bendom, također fino potegnuo ne bi li napravio after za pamćenje. Ne može se reći da One Dread to nisu i postignule u mišungu & štimungu reggae standarda sa svojim autorskim materijalom.
„Jesi gledao Joker Out?“, pitao me kolega fotograf s jednog portala s kojim sam se sreo nakon koncerta Franz Ferdinanda, govoreći da su izazvali histeriju tinejdžerica koja je podsjećala na Beatlemaniju. Rekoh da nisam stigao, ali da je huk oduševljenja bio dobar orijentir za španciranje do koncertnog prostora Starog grada. Stoga, da sam stigao, možda bih uistinu uvidio da je Špancirfest te večeri imao dva jaka koncertna džokera u rukavu na Starom gradu.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
