Inspiracija škotskih rokera, omiljenih i u našim krajevima, na silaznoj je putanji. Nema ni pravih misli, ni pravih riječi, ni prave akcije, već samo napor za održavanjem u mainstreamu.
Četverogodišnja pauza između studijskih albuma Franza Ferdinanda postala je pravilo, a ne iznimka. Samo što problem leži u tome što se sve glazbeno značajno ovome škotskom bendu dogodilo na početku karijere kad su svega godinu dana nakon debija objavili drugi „You Could Have It So Much Better“. Tada inspiracije očigledno nije manjkalo, no isplatilo se još čekati i treći „Tonight: Franz Ferdinand“ iz 2009. godine, obzirom da je bio najkompleksniji do tada, ali posljednji „Right Thoughts, Right Words, Right Action“ ukazuje kako je manjak inspiracije ozbiljno nagrizao bend.
Naime, da je „Right Thoughts, Right Words, Right Action“ kojim slučajem bio debi album, za Franz Ferdinadom se nitko ne bi ni osvrnuo.Tih 35 minuta audio materijala ne čini se ni kao koncentrat onog najboljeg što je snimljeno na novim sessionima, već kao jedva skucanih deset pjesama kako sve ne bi palo u potpuni zaborav. Bend ima preduge pauze između onoga što kvalitativno nudi, jer za neke fanove je „Tonight: Franz Ferdinand“ bio blago razočarenje. Albumu „Right Thoughts, Right Words, Right Action“ se logikom stvari nametnula uloga ponovnog povratka povjerenja, stoga ne treba čuditi ni zgusnutost (ili možda nervoza) u objavljivanju singlova prije nego li je album objavljen. 7. srpnja je tako objavljen spot za „Right Action“, da bi premijera „Love Illuminaton“ bila na redu već 24. srpnja.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=Ooq23i-QGBM[/youtube]
Album se čini kao najveći prijepor Alex Kapranosa i društva prema pop zvuku i osvajanju plesnih podija. Nisu još do grla zaglibili u slaganje sladunjavih refrena kao Maroon 5, ali su na dobrom putu. Uvodna „Right Action“ dosta duguje nasljeđu, stilu i stavu Talking Headsa i sama po sebi i nije toliko loš izbor za otvaranje albuma. Već druga „Evil Eye“ oštro skreće u funky-rap-disco smjeru i odavanje počasti vremenu kasnih 80-ih kad je MC Hammer iskakao iz svake paštete. „Love Illumination“ je solidna poveznica s prošlošću samog benda i nimalo ne čudi što je ekspresno lansirana kao drugi singl pošto „Right Action“ nije polučio rezultat. „Stand On The Horizon“ potpuni je ulazak u retro disco vode, ali nije to nekakav njihov „Miss You“ Stonesovski zaokret, već ziheraško igranje na onu kartu koja je ove sezone donijela sreću Daft Punku s „Get Lucky“. S koje god se strane gledalo Nile Rodgers je izgleda zvijezda godine. Franz Ferdinand su sa „Stand On The Horizon“ samo to potvrdili.
Inspiracija The Monkeesima vidljiva je iz sladunjave i još manje uvjerljive „Fresh Strawberries“. Nakon nje „Bullet“ koja crpi elemente iz post punka i surf rocka dolazi kao pravo osvježenje. Na „Treason! Animals“ se može gledati kao na kaotični neuspjeli eksperiment u kojem Alex Kapranos susreće Iana Curtisa. Silaznu putanju nastavljaju „The Universe Expanded“ i „Brief Encounters“, i one kao da prolaze neprimijećeno u srednjem polu-baladnom tempu koji je postao novi ‘trademark’ Franz Ferdinanda. Posljednja „Goodbye Lovers & Friends“ iako zvuči kao ciljano kreirana pjesma za završetke koncerata, više-manje nudi dovoljno uzbuđenja oštrijim križanjem stilova, ubrzavanjem i usporavanjem ritma. Prava je odluka da ona bude zadnja stvar na albumu. Da postoje evenualno još jedna ili dvije poput „Evil Eye“, „The Universe Expanded“, „Brief Encounters“, „Fresh Strawberries“ ili „Treason! Animals“ bilo bi to samo nepotrebni i produžetak agonije i dokaz više da Franz Ferdinand u ovom trenutku nemaju ništa spektakularno za ponuditi. Deset pjesama u 35 minuta bar odražava neku dozu pristojnosti.
„Right Thoughts, Right Words, Right Action“, inteligentno prikriva prosječnost, no i pored toga je ništa drugo nego razlog za održavanje koncertnog ‘hladnog pogona’.
Ocjena: 6/10
(Domino Records/ Dancing Bear, 2013.)