Novi album škotskih miljenika nažalost na koncu ipak nije donio priželjkivani iskorak u novo ili povratak starog nadahnuća.
Škotski indie rokeri Franz Ferdinand ujahali su na scenu u prvom desetljeću ovog stoljeća kao the next big thing svojim istoimenim prvijencem i odmah ušli u uho publike singlovima poput “Take Me Out” i “This Fire”, da bi zatim “test drugog albuma” sjajno položili s “You Could Have It So Much Better” pa nastavili solidno s “Tonight: Franz Ferdinand”. U međuvremenu uspjeli su razviti poseban odnos s hrvatskom publikom svojim učestalim pojavljivanjima na INmusic Festivalu i sve je upućivalo na to da je stasao jedan doista velik bend.
Ipak, stvari su se u drugom desetljeću ponešto ispuhale kad su uslijedila dva slabija izdanja i jedna donekle zanivljiva suradnja s američkim duom Sparks nazvana FFS, a kad su prije tri godine objavili svoj best of album “Hits to the Head” počeli smo se pitati jesu li se pretvorili u bend koji će u budućnosti živjeti od stare slave ili još u njima ima potencijala za neke zanimljive i nove stvari.
Da je potonji slučaj potencijalno zamisliv dali su naslutiti u još dva vrlo zabavna ukazanja na našim pozornicama, prvo u zagrebačkom Domu sportova, a zatim i na varaždinskom Špancirfestu, na kojima im se u postavi predstavila nova bubnjarica Audrey Tait. Nije trebalo dugo da uslijedi i najava novog studijskog albuma “The Human Fear” prvim singlom “Audacious” koji njihovom standardnom izričaju dodaje gotovo bitlsovski raspjevani refren, da bi manje dopadljivo zvučao drugi singl “Night or Day”, a još manje treći “Hooked” koji je već u uvodu nagrđen grbavim retro elektronskim zvukovima.
Nada da će ostatak albuma donijeti nešto doista uzbudljivo ostala je u najboljem slučaju tek napola ispunjena. Naime, iako na prvo slušanje neki noviteti u zvuku mogu djelovati zabavno, poput primjerice “Black Eyelashes” na kojoj zvuče kao bend koji biste mogli uposliti da vam svira na bar micvi, višestruka vraćanja albuma razotkrivaju te stramputice manje kvalitetnima od slučajeva u kojima se bend drži provjerenih recepata iz prošlosti, kao što je primjerica slučaj u “Build It Up”.
Vokal Alexa Kapranosa i dalje je izrazito ugodan, pogotovo kad mu daje dovoljno prostora u nižim lagama, a tekstovi koji se načelno bave naslovnom temom strahova i nesigurnosti nisu ništa slabiji od kvalitete na koju su nas naučili u svojim ranim radovima. Ipak, dojam koji čak i nakon više slušanja ostaje jest taj da se na “The Human Fear”, unatoč nekoliko boljih trenutaka, ne događa dovoljno toga što bi dalo naslutiti da se bend osjećao odista smiono, tj. audacious, kao što sugeriraju u uvodnom singlu, da bi se stvari odvile u nekom smisleno drugačijem smjeru, niti da ima dosta pjesama koje bi se moglo s iskrenom radošću iščekivati na setlistama njihovih koncerata u odnosu na sve stare hitove koje bi one trebale izgurati s njihovih pozicija.
Najveći dio albuma lakše je zaboraviti nego upamtiti. Možda ćete se lakše sjetiti da je jedna pjesma (“The Doctor”) govorila o tome kako pacijent ne želi otići iz bolnice ili da je druga (“Bar Lonely”) opjevala bar u kojem “nitko ne zna vaše ime” u kontrastu s onim iz teme u najavnoj špici serije “Cheers”, nego da zapjevate njihove melodije dok perete suđe.
“Everydaydreamer” i životinjske “Cats” i “The Birds” još su manje upečatljive, iako potonja svojim gitariskim rifom otkriva sklonost naslanjanju na novoprobuđeni revival post punka koji je nastupio pogotovo u Britaniji, dok je najbolji dio “Tell Me I Should Stay” njezin jednominutni instrumentalni filmski uvod.
Iako “The Human Fear” možda u konačnici ostavlja bolji dojam od svojeg izravnog prethodnika “Always Ascending” i negdje je po slobodnoj procjeni na razini “Right Thoughts, Right Words, Right Action”, nažalost na koncu ipak nije donio priželjkivani iskorak u novo ili povratak starog nadahnuća. Možda je takvo što bilo previše za očekivati; možda smo mi na temelju posljednjih koncerata napravili ono o čemu Kapranos pjeva na najboljoj pjesmi albuma: “Build it up if nothing’s there”. Ali, s druge strane, možda je i sasvim dovoljno da i u treću dekadu diskografskog djelovanja Franz Ferdinand ulazi s preporukom da još uvijek nisu snimili nijedan doista loš album.
Ocjena: 6/10
(Domino Recording Co Ltd, 2025.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
