Jazz pijanist koji je čak 17 puta nominiran za nagradu Grammy nastupio je sinoć premijerno pred zagrebačkom publikom u rasprodanoj dvorani Blagoje Bersa na Muzičkoj akademiji.

Po nepisanom pravilu solo klavirske koncerte svrstavamo u one intimnog karaktera, no kad se u tu formulu doda okolnost neozvučenog klavira onda se zasigurno ide i korak dalje po pitanju ugođaja.
Fred Hersch apsolutni je velemajstor i tankoćutni genij kad je klavir u pitanju, pa se nije trebalo sa zadrškom uzimati najava direktora festivala Dražena Kokanovića prilikom koje je rekao da jazz kritičari pijaniste dijele u dvije kategorije: na Freda Herscha i ostale. U to nije bilo sumnje već s početkom njegove izvedbe naslovne skladbe s najnovijeg albuma „The Surrounding Green”.

Poznato je da je Zagreb Jazz Festival svojevrsni „festival na kotačima“, tj. upriličuje koncerte po najrazličitijim dvoranama u gradu jer često treba uskladiti interes publike kao i glazbeni izričaj gostujućih imena. JAZZG u tome uspijeva i pored velikih problema s nedostatkom adekvatnih prostora još od zagrebačkog potresa iz 2020. (primjerice zgrada Hrvatskog glazbenog zavoda još uvijek je pod rekonstrukcijom), dok su novi prostori poput budućeg Paromlina su još uvijek u izgradnji. Dakle, sinoć se pokazalo da je dvorana Blagoje Bersa Muzičke akademije upravo bio savršeni izbor, kao što je njenu akustiku i Fred Hersch osobno osjetio što je vjerojatno vodilo odluci da Steinway & Sons klavir sinoć ne treba dodatno ozvučiti.

Efekt se prenio i na publiku koja je u svojevrsnoj svečanoj tišini dočekivala svaki Herschov ton tijekom gotovo dvosatnog nastupa. On sam, pak, kao da je neviđenom lakoćom svirao svoj instrument, a i to je zvučalo kao da podastire zvučne podloge za misli i emocije – bez ikakve potrebe za dramatičnošću u izričaju. Kao da isprobava zvučne kolorite i pušta da ga upute u nekim nepoznatim smjerovima – da ga tipke vode dok im se on prepušta s punim povjerenjem zatvorenih očiju.
S jedne strane ga se s punim pravom može (i treba) doživjeti kao neku vrstu glazbenog aristokrata, ali s druge strane iz njega zrači toplina, razumijevanje i želja da nesebično publici podijeli svoj talent. Skroman, a veličanstven.

To što je htio podijeliti bilo je senzibilno putovanje kroz meandre jazza koje je začinjavao svojim djelima, ali i bitnim pop kulturnim poglavljima izvan jazz koji su na njega ostavili dojam u nekoj fazi života. Svirao je tako „And So It Goes“ Billyja Joela, kao i „My Old Man“ Joni Mitchell s famoznog albuma „Blue“ iz 1971. godine za koji je rekao da mu je u mladosti promijenio narative doživljaja (pop) glazbe. Veliki Antônio Carlos Jobim, kojem se posvetio 2009. na albumu „Fred Hersch Plays Jobim“, bio je nezaobilazan izvedbom klasika „Retrato em Branco e Preto“ i to nakon što je odao hommage beebop i hard bop saksofonistu Bennyju Golsonu interpretacijom njegove „Whisper Not“.

Svojoj majci, za koju je u uvodu kazao da se osjeća dobro i u svojoj 96. godini posvetio je skladbu „West Virginia Rose“ koju je znao svirati i s Julianom Lageom kojeg smo mogli čuti i gledati ovog ljeta u Šibeniku, a potom i „Down Home“ koju je skladao za Billa Frisella.
U drugom dijelu nastupa izveo je „The Peacocks“ pred već spomenutu „My Old Man“ Joni Mitchell nakon čega se zadržao u periodu američkog protestnog kantautorskog izričaja s „You Can Close Your Eyes“ Jamesa Taylora, jer svi znamo kakva su vremena snašla SAD, a Hersch na sve što se događa definitivno nije imun, pa je svoj najdirektniji glazbeni komentar sačuvao za kraj nakon što je morao „skinuti kapu“ i pred Theloniousom Monkom.

Hersch je rekao kako „sadašnjem rezidentu Bijele kuće posvećuje jedan stari jazz standard“, a riječ je bila o skladbi „After You’ve Gone“ koju je davne 1918. Turner Layton inspiriran tekstom Henryja Creamera uveo u jazz svijet (Hersch se istom pjesmom pozabavio na svom albumu „Song From Home“ kojem se posvetio 2020. tijekom lockdowna).
Taj sinoćnji zagrebački potez dokazao je da Hersch itekako baštini i onu drugu bitnu tradiciju jazza koja se tiče društvenog angažmana i bitka na pravoj strani povijesti. Možda je stoga ovaj tekst i najbolje završiti stihovima spomenute pjesme, jer iako se oni sinoć nisu mogli čuti, bili itekako prisutni iza Herschovih zatvorenih očiju: „You will find you were blind, to let somebody come and change your mind“.