Osvrt na još dva izdanja Resonance Recordsa objavljenih ovaj vikend za Record Store Day.
Godina je, dakle, 1967., mjesto radnje New York, točnije Bronx. Točnije klub Blue Morocco u vlasništvu R&B pjevačice Sylvije Robinson koja će za nešto više od deset godina sa svojom kućom Sugar Hill Records izbaciti klasik i prvi veliki hit ranog hip hopa s “Rapper’s Delight” u izvedbi The Sugarhill Ganga. Glavni junaci su dvojica jazz trubača, Freddie Hubbard i Kenny Dorham. I jedan čovjek iz sjene, svestrani Bernard Drayton, koji će njihove koncerte tamo snimiti i sačuvati da bi ove godine bili službeno objavljeni na jazz etiketi Resonance Records pod naslovima “On Fire”, odnosno “Blue Bossa in the Bronx”.
Ova dva albuma, uz argentinske nastupe Charlesa Mingusa o kojima smo pisali preko vikenda, čine trolist jazz izdanja koja je Resonance pripremio za ovogodišnji Record Store Day, te kao i Mingusova trostruka ploča dolaze s izdašnim knjižicama punim rijtkih fotografija, informativnih popratnih tekstova i izvadcima iz intervjua s glazbenicima koji su zastupljeni na ovim snimkama.
Hubbardov album je snimljen 10. travnja, pa je tako igrom slučaja njegova objava na Dan prodavaonica ploča promašila njegovu 58. obljetnicu za samo dva dana. Ovdje valja istaknuti da je Hubbard dotad već postao poznat na jezz sceni, budući da je već na samom početku šezdesetih počeo snimati albume za Blue Note Records kao vođa sastava počevši s “Open Sesame”, a u isto je vrijeme svirao na kultnim izdanjima nekih od najvećih umjetnika tog vremena, kao što su “Free Jazz” Ornettea Colemana ili pak “Olé Coltrane”, posljednjoj ploči koju će John Coltrane snimiti za Atlantic Records.
Nakon toga pridružit će se Artu Blakeyju i njegovom sastavu The Jazz Messangers i ostati s njima sve do 1966., a sve dotad neće imati vlastiti sastav koji bi vodio i s kojime bi svirao, pa ga “On Fire” prikazuje u jednoj od prvih takvih situacija službeno objavljenima na ploči. I treba naglasiti da naslov albuma ne zvuči pretjerano kad ga se usporedi sa zvučnim zapisom koji dolazi iza tog imena.
Ploču otvara “Crisis”, Hubbardova vlastita kompozicija i vjerojatno najsnažnije oružje koje je ovaj bend – koji su uz Freddieja činili poznati tenor saksofonist Bernie Maupin (naći ćete ga na albumima Milesa Davisa, Herbieja Hanckocka i drugih), Herbie Lewis na basu (McCoy Tyner, Jackie McLean) te bubnjar Freddie Waits (Max Roach, McCoy Tyner) – mogao izvući na samom početku.
Na ostatku snimke bend kombinira Hubbardove originale s standardima poput “Bye Bye Blackbird” i “Summertime” koji zatvaraju album, a cijeli koncert je toliko nadahnut, brz i zapanjujuć da bi ga se također moglo opisati naslovom pjesme “Breaking Point” koja se na snimci pojavljuje dvaput, prvo u medleyju s “True Colors”, a zatim i u završnici ubačena u Gershwinov slavni komad. Kad je sviraju, Hubbard i bend doista zvuče kao da su zvuk doveli do granice pucanja, a zatim odletjeli negdje iznad nje i preživjeli.
Ako ste skloniji nešto blažem zvuku u jazzu, obratite pozornost na Dorhamovu “Blue Boosa in the Bronx” čiji naziv ove stiže od autorske uvodne kompozicije u bossa nova stilu. Stariji od Hubbarda punih 14 godina, Kenny će ovog ljeta obilježiti stogodišnjicu rođenja, no kako njegov prijatelj jazz kritičar Bob Blumentahl piše u popratnom tekstu, cijelu karijeru proveo je podcijenjen i u sjeni glazbenika čije je pozicije u bendovima naslijedio nakon njihovog odlaska a to su redom Dizzy Gilespie i Fats Navarro u orkestru Billyja Eckstinea, Miles Davis u bendu Charlieja Parkera te Clifford Brown prvo u preteči Jazz Messangersa, a zatim i kod Maxa Roacha. Unatoč tome, talent prepoznaje talen, a Freddie Hubbard će i sam izdvojiti Dorhama kao jednog od najboljih trubača, uz bok Milesu i Dizzyju.
Na koncertu u Bronxu, Kennyja prati bend u kojemu je najistaknutiji član Paul Chambers koji je proveo sedam godina uz bok Milesa Davisa i svirao s njim ne nekim od njegovih najpoznatijih albuma, uključujući i megahit iz 1959. “Kind of Blue”. Uz njega tu su još i alt saksofonist Sonny Red, pijanist Cedar Walton te bubnjar Denis Charles.
Snimka dosnosi set sastavljen od dviju autorskih skladbi (uz uvodnu koja ploči daje naslov tu je još i “Blue Friday” pred kraj seta), te prepoznatljive klasike velikana poput Parkera (“Confirmation”), Milta Jacksona (“Bag’s Groove”) i Davisa (završna “The Theme”) i dva standarda iz Velike američke pjesmarice, “Memories of You” i “My One and Only Love”.
Draytonove snimke iz Blue Morocca jasno dokazuju da je u pitanju neopjevani klub u kojem se svirao vrući jazz iz tog vremena kad je rock and roll preuzeo dominaciju američkom glazbenom scenom. Oba trubača su, kako kaže ime Hubbardove ploče, on fire, njihovi bendovi su uzbudljivi i moćni, a tonski zapis je besprijekoran. Stoga nam ne ostaje ništa nego nadati se da će Resonance zaviriti i dublje među Draytonove trake i pronaći još materijala koji je ovaj možda uspio zabilježiti.
(Resonance Records, 2025.)
Saznajte više:
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
