‘Subota’ je album potrebe da Gatuzo iz sebe izbace liriku i glazbu mimo svih trendovskih kalkulacija ovog vremena. To je više glas, ili bolje kazano vapaj, zaboravljenih i onih na koje se prestalo računati.

Rokere starog kova u Hrvatskoj već se može nabrojati na prste jedne ruke, bar one koji su diskografski aktivni i koji imaju što za reći izvan klišeja u koje više ni sami ne vjeruju. U pojam „starog kova“ računam one koji su u stanju ući u studio i tamo snimiti album kao session, jer su svjesni da je to vještina koja im je prednost spram mnogih drugih koje više zanima produkcija, a manje ugođaj živog benda. A u rocku je upravo ugođaj živog benda na cijelom albuma i dalje superlativ – sposobnost da bend iznjedri solidnu minutažu zvuka s glavom i repom, unutarnjom kohezijom i sviračkom vještinom koja teži prema savršenstvu, ali i s jasnom sviješću da sitne greške i otkloni na putu prema savršenstvu mogu u sebi imati uhvaćenu životnost trenutaka zbog kojih se, na koncu, slušatelji rado vraćaju takvim albumima.
Damir Trkulja Šiljo, za kojeg će se uvijek lijepiti epitet da je autor rifa pjesme „Teške boje“ koja je Gorana Bareta i Majke 2011. uvela u gornji dom domaće rock institucije bez roka trajanja (u smislu da nisu svi najvažniji hitovi grupe iz 1990-ih), spada u tu grupaciju rokera starog kova, dakako i njegov kolega bubnjar Goran Martinjak s kojim u tandemu vodi zagrebačku grupu Gatuzo, evo već više od dvadeset godina.
Gatuzo u svojoj recentnoj fazi više nije rock dvojac, već kvartet u kojem su basist Jakov Kolega i saksofonist Marin Živković koji je u svega dva live sessiona snimio novi album „Subota“.
Dakle, Šiljo i spomenuta ekipa upravo je poentirala tim potezom u pristupu novom materijalu svjesna da pjesme koje nastaju tijekom svirki na probama najbolje zvuče i kad se tako snimaju. Da su uhvatili „ono nešto“ pokazuje i uvodna pjesma „Ptica“ koju otvara Martinčev poletni rimshot u kombinaciji sa sjetnim Živkovićevim saksofonom i koja se ubrzo pretvara u zvučno-lirsko slatko-gorko iskustvo koje već u startu pruža uvid u srž albuma. Ta srž se može sublimirati u iskustvo: „godine su prošle, ali moram dići glavu i ići dalje kroz život zajedno sa svim svojim poremećajima“. Naravno, kad je iskreno, onda su rokerske duše superiorne na tom terenu.
„Ptica“ je možda i najbolje legla Gatuzu s tim narativom jer je i Šiljo pronašao dobar balans s vokalnim izričajem iz kojeg više ne kulja gnjev, već životno iskustvo kroz koje kao da se sjeća nekog svog davnog „ljeta ljubavi“ dok sat neumoljivo otkucava i nemilosrdno gura vrijeme prema naprijed.
Slijedi je naslovna „Subota“ u kojoj Šiljo uspostavlja dobar kontrast između svog opsesivno-kompulzivnog poremećaja i „subote na travi“ kao slike oaze mira u životu koji se sa svakim otkucajem sata uglavnom komplicira i natrpava obavezama, a taj eskapizam se nastavlja i u narednoj „Treba mi vremena“ koja svojim boogie šusom pomalo podsjeća na Majke, ali Šiljo je već jednom bio član Majki, a krv nije voda, posebno rokerska.
„Možda sutra“ donosi baladno usporavanje tempa, ali pojačava isposnički moment, a to se ne bi dogodilo da Šiljo tu nije lirski jak, a bome i u svojim solističkim gitarskim izletima s kojima uspijeva pogoditi onu nit sola koji kao da je zajecao nekim svojim tegobnim glasom. Nakon toga pjesma „Pas“ metaforički donosi snažnu misao o „psu koji ne vidi ljude“ i koja bi možda mogla biti dobar izbor za novi singl.
Kad se uzme u obzir da je Gatuzo 2007. objavio prvijenac „Noge/ruke/glava“ s kojim su Martinac i Trkulja brzinski pokupili nagrade struke, između ostalih i Porin za najbolji alternativni album (sasvim zasluženo), onda je jasno zašto se na novom albumu nalazi pjesma „2007“ koja danas dolazi kao Šiljin pogled u retrovizor, tj. godinu koja mu je odredila život.
Diptih „Izgubljena djeca I. (Portal)“ i „Izgubljena djeca II. (Mi)“ svojim kompleksnijim pristupom kao da podebljava narativ lirike iz prijašnje „2007“, ali iz generacijskog rakursa – zvučno je to hektično, ali to ‘hektično’ nije progutalo poruku već ju je još više istaknulo. „O.Z.“ tj. intro naredne „Ona zna“, koja dolazi potom, čupa slušatelja u nužno vedrije zvučne trenutke zahvaljujući Živkovićevom angažmanu, a njegov dominantni saksofon se prelijeva i u „Ona zna“, pa Gatuzo u završnici nose moćno na krilima ugođaja po kojem je u šezdesetima i sedamdesetima bio poznat soul i rhythm and blues zabilježen na izdanjima Stax Recordsa. Odjavna „Ovaj zvuk je sve što znam“, poput „Ptice“ u uvodu još jednom sublimira srž, ali na nešto drukčiji način, dakako opet protkan slatko-gorkim iskustvom, kao i spoznajom koju objašnjava i sam naziv pjesme.
„Subota“ stoga zvuči kao album potrebe da Gatuzo iz sebe izbace liriku i glazbu mimo svih trendovskih kalkulacija ovog vremena. To je više glas, ili bolje kazano vapaj, zaboravljenih i onih na koje se prestalo računati. Upravo zbog toga odjekuje kao punokrvni rock album koji se vraća korijenima u onim, nazvao bih ih, duhovnim vrijednostima tog istog rocka kakav se može osjetiti npr. u onome što rade Wilco. Nije mi namjera uspoređivati stilske paterne Gatuza i Wilca jer bi bilo neprimjereno i nepravedno prema zagrebačkom sastavu koji dokazuje da od svojih padova itekako dobro može satkati uvjerljivu sliku i objaviti, možda ne najbolji album u karijeri, ali svakako izuzetno dobar za ovo vrijeme u kojem je nastao, bez obzira shvatili ili ne shvatili brojni radijski urednici da primjerice jedna „Ptica“ samo može podići kvalitetu njihovih frekvencija. Na koncu, lijepo je znati da imamo rock bend koji u par sessiona može iznjedriti toliko kvalitete.
Ocjena: 8/10
(PurpleCat Records, 2025.)