Nešto novo, moćno, uzbudljivo i magično što vas sprječava da pomislite na to da je rock and roll mrtav.
Na sličan način kako je prošle godine u isto vrijeme Geordie Greep iz grupe Black Midi grunuo na indie sceni albumom „The New Sound“, tako je ove jeseni odjeknuo album „Getting Killed“ do jučer ne pretjerano poznatog američkog benda Geese.
Gostovanje u nedavno skinutom i ponovno vraćenom kasnovečernjem showu Jimmyja Kimmela dolilo je ulje na vatru i pojačalo interes za saznanjem tko je Cameron Winter, tj. pjevač, klavijaturist i gitarist koji je osnovao bend još 2016. godine.
Upravo je Cameron Winter kao pjevač, tj. najisturenija figura najjača i najvažnija karika, jer takvog pjevača rock scena nije dugo vidjela i čula. U njegovom stilu kao da je zamiješana lucidnost glasa Davida Byrnea i flegmatičnost Juliana Casablancasa. Taj vokalni narativ upogonjen je bespoštedno iskrenom lirikom koja progovara o mnoštvu problema modernog pojedinca i društva. Winter je ekspresno postao glas generacije Z, posebno onih pogubljenih u ovoj eri, jer znamo kakve vijesti dolaze iz Amerike i što se tamo događa.
Album „Getting Killed“ svojom, može se reći, zvučnom razbarušenošću iz koje se iščitava mnoštvo utjecaja kao da se nameće kao soundtrack upravo ovog trenutka u SAD-u. Tu svakako treba spomenuti produkciju iza koje stoji Kenny Beats, jer je napravio zanimljive iskorake u zvučnoj slici. Kao da se vodio kršenjem pravila, stvaranjem ozračja u kojem kao da se bend konstanto raspada – dakle, onaj moment „prvih ljudi“ koji je tako opojan u sferi rocka kad se uspije postići (ono zbog čega volimo npr. Television, Sonic Youth, The Strokes, na koncu i The Rolling Stones iz njihove legendarne faze s kraja 1960-ih i 1970-ih.)
Jest da bend kao uzore navodi moderne engleske bendove kao što su Squid i već spomenuti Black Midi Geordieja Greepa, no Beats ih je svojim intervencijama gurnuo i u ozračja vremena kad je rock and roll bio slobodan i koja podsjećaju i na rad Captain Beefhearta, kao što donosi i svojevrsne world music rakurse kad bubnjevi i razne udaraljke preuzmu pjesme i nose ih u smjeru nekih ritualnih plesnih trenutaka bez zadrške.
No da ne bi bilo zabune, uloga Kennyja Beatsa prvenstveno se temeljila na samom izričaju benda iz kojeg vrišti beznađe kaosa i koji je vjerojatno iznenađen neplaniranim hajpom koji ga je u kratkom vremenskom roku snašao. Ono što je bilo u planu s albumom „Getting Killed“ bilo je potpuno suprotno. Cameron Winter je za samo snimanje kazao da je bilo „waking nightmare”, tj. da je do zadnjeg trenutka bio nesretan zbog načina na koji album nastaje. Ni sam nije bio više siguran je li zahtjevnost snimanja oštetila kreativnost i eksperimentalni duh materijala koji u startu nije bio namijenjen širokim masama.
Može se reći da je „Getting Killed“ jedan od onih albuma koji se već samim početkom „trudi“ rastjerati što više slučajnih padobranaca među slušateljima. Otvara ga „Trinidad“, pjesma čiji refren kao da raspršuje instrumentarij poput šrapnela nakon eksplozija, kao što se i sam tekst bavi stravičnom temom auto-bombe koja je posijala smrt. Tko već tu ne odustane, čeka ga opijajuća „Cobra“ koja je autoru ove recenzije donijela okus nekih davnih Byrneovih avangardnih momenata, dok „Husbands“ iz koje vrište tjeskoba samoće i egzistencijalni strah te motive relaksira gospel pristupom kojeg od a capelle dijeli samo prisustvo udaraljki koje prate Winterove upečatljive jecaje.
Naslovna „Getting Killed“ odiše aromom rocka iz kontrakulturnog hippie perioda, dok tematizira posljedice ispraznosti besadržajnog konzumerističkog života. Tu hipokriziju Winter je odlično sažeo stihom „Getting killed by a pretty good life“. Konfrontaciju sa stvarnim svijetom donosi famozna naredna „Islands Of Men“ u kojoj se traži neka nova emancipacija za muški rod koji je izoliran, uvijek u izbjegavanju konflikata, time i traženju stvarnih odnosa. Kulminacija te pjesme prelijeva se u „100 Horses“. Ona isto počinje „krčkanjem“ koje kao da je izašlo iz kuhinje Jefferson Airplanea. U svojoj naravi ona je antiratnog karaktera, ali je rakurs pomaknut na strah ljudi u vremenu rata – nije više poanta kako rat izbjeći, već kako ga prebroditi. Geese tu oživljavaju motive iz poznatog književnog i ekraniziranog djela Horacea McCoya, jer „konji se i dalje ubijaju plesom“.
Ljubavni odnosi, tj. polu-odnosi dolaze na red u „Half Real“ koju Geese voze onako kako su Velvet Undergound vozili svoj zvučni heroin chic, da bi potom naredna „Au pays du cocaine“ još dublje osvijetlila krizu istih tih odnosa.
Album pršti u svojoj zvučnoj i emotivnoj tenziji do samog kraja. Obračun s modernim načinom života ne jenjava, već se sve više zaoštrava. „Bow Down“ upravo taj način života raskrinkava kao sužanjstvo pognutih leđa nakon kojeg ostaje samo osjećaju nemoći pred zahtjevima autoriteta. Na to se poput lavine dodatno obrušavaju porezi, a Geese se ne libe ni o tome zapjevati u „Taxes“ stavljajući poreze u domenu egzorcističkih muka.
Finalno poglavlje „Long Island City Here I Come“ progovara o onoj dobro poznatoj hipokriziji unutar same moderne glazbe, tj. da ništa novo, moćno, uzbudljivo i magično neka nova lica ne mogu iznijeti u svijetu u kojem se u glazbenom smislu već sve odavno dogodilo. Taman da između slušateljskih ušiju u glavi upravo u tom finalu oživi ona misao koja vam se mota otkad ste počeli slušati ovaj album, jer Geese su upravo to: nešto novo, moćno, uzbudljivo i magično što vas sprječava da pomislite na to da je rock and roll mrtav.
Ritam ludila za ples koji posjeduje Geese vam takve defetističke misli jednostavno ne dopušta.
Ocjena: 10/10
(Partisan Records / Play It Again Sam, 2025.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
