Koliko god ću se brzo složiti s kritikama koje će neki upućivati raznim poglavljima Gibonnijeve karijere, uvijek ću biti spreman na pištolje u zoru sa svakim tko mi kaže da ‘Judi, zviri i beštimje’ nije dobar album.
Gdjegod da ste bili u ljeto 1999. godine, ako ste sjeli popiti kavu u kafić, bilo na nekoj zagrebačkoj terasi ili na štekatu bilo kojeg dalmatinskoga mista, šanse su više nego goleme da je za vrijeme ispijanja i najkraćega espressa sa zvučnika svirala barem jedna od pjesama s tada aktualnog Gibonnijevog albuma “Judi, zviri i beštimje”. Razina popularnosti ove ploče, koja je upravo nakon četvrt stoljeća od izvornog izlaska po prvi put objavljena upravo na ploči, bila je gargantuanskih proporcija.
O tome svjedoče službene brojke koje su ovom albumu osigurale rijedak benchmark dijamamtne prodaje s više od 60.000 prodanih primjeraka nosača zvuka, a zatim je naredne godine i poharao dodjelu Porina kad je to još nekome možda nešto i značilo odnijevši čak sedam nagrada “uključujući one za album godine, najbolji album pop glazbe, pjesmu i hit godine (“Činim pravu stvar”), najbolji aranžman (“Divji cvit”), snimku te najboljeg producenta (Nikša Bratoš),” prenosim iz promo materijala.
Budući da dolazim iz alternativnih krugova u kojima je Gibonni često gledan podozrivo i sam sam bio sklon prigovarati mu zbog čestog krindž momenta koji je obilježio njegove rane radove, što u tekstovima koje je pisao za druge izvođače (prve mi na pamet padaju “Zašto praviš slona od mene” za Dina Dvornika ili pak notorni “Bojler” za Neki to vole vruće), što materijala iz njegove vlastite pjesmarice (“Nek se dijete zove kao ja”).
Ali unatoč učestalim omaškama i skretanjima u banalnost (sjetimo se dviju sestri blizanki), Zlatan Stipišić je bio svijetli primjer autora na estradi koji je u posjedu neupitnog kantautorskog talenta u glazbi krojenoj prema ukusu najširih masa i vjerojatno je posljednji koji je dosegao tu razinu kvalitete u okvirima ove naše “male domovine”, pa je njegova uloga u glazbeno izrazito problematičnom razdoblju devedesetih bila od izrazite važnosti.
Taj talent koji se dao svako toliko naslutiti i na ranijim albumima, te ga je prometnuo u “onog čupavog iz Osmog putnika čije pjesme danas znaju svi”, kako ga je pokojni Bogo opjevao u hitu Daleke obale “Osamdesete”, procvat će doživjeti upravo na “Judi, zviri i beštimje” i, premda će i kasnije imati dobrih pjesama i velikih hitova, smatram da nikad neće ponoviti taj nivo kvalitete.
Sjećam se da sam te 1999. čitao zbirku priča Raymonda Carvera “What We Talk About When We Talk About Love”, a njezina uvodna novela “Why Don’t You Dance?”, i dalje jedan od najdražih mi literarnih tekstova u kraćoj formi, bavila se temom čovjeka u procesu razvoda koji prodaje svu svoju imovinu toliko bolno i upečatljivo da sam možda nesvjesno osjećaje vezane za nju prenio u tada nezaobilazni Gibonnijev hit “Činim pravu stvar” koji je govorio o istim stvarima.
O istoj temi – kako nakon prekida podijeliti ono zajedničko – govori i recentna nevesela pjesma The Nationala “Eucalyptus”, no Gibonni je od svoje pjesme uspio napraviti gotovo poletan radiofonični hit zbog čije je zvučne prijemčivosti možda lako zatomiti njezin izvor u nesretnim osjećajima. “Činim pravu stvar” je tako jedan od rijetkih uspješnih primjera onoga što Tom Waits naziva “lijepim melodijama koje govore užasne stvari” i to joj ništa ne može oduzeti. Možda se baš zbog toga još uvijek nije izlizala unatoč dugotrajnoj dominaciji i općoj sveprisutnosti u eteru još dugo nakon izvorne objave.
“Miss Croatia” bi bilo lako otpisati kao filer utopljen u kičastu melodiju i pretvrdu ironiju kojom govori o svijetu tada još vjerojatno donekle popularnih izbora ljepote koji su u međuvremenu s pravom završili negdje na margini društvenoga interesa, ali Džibo uspijeva i u njoj s lakoćom poentirati protiv mentaliteta vezanog za taj fenomen (“u žiriju vlasnici kafića, svatko isto izgleda i priča”) da skupi dovoljno bodova kao pjesma ne bi završila na gomili za otpad.
Možda je potrebna određena doza zrelosti da genetika i memetika odrade svoje, ali čini mi se da je s “Projdi vilo” Zlatan došao nadomak onoga po čemu je slavan bio njegov pokojni otac Ljubo Stipišić – Delmata, a to je pisanje pjesama koje zvuče kao da su oduvijek i zauvijek tu, poput “Dalmatino, povišću pritrujena” Stipišića starijeg koju i danas smatram oglednim primjerom komponirane klapske pjesme. “Projdi vilo” je tako već i na albumu osim u bendovskom aranžmanu zastupljena i u superiornoj a capella verziji u izvedbi klape Cambi i stoji kao Gibonnijev maestralni doprinos obiteljskom zanatu.
Ako je cijeli žanr rock and rolla nastao na pogon seksualne energije, a i sam njegov naziv eufemizam je za spolni čin, Gibonni u “Projdi vilo” vođenje ljubavi prikazuje kroz vizuru praiskonskoga nagona za prokreacijom i sasvim sam siguran da nitko, pogotovo na ovim prostorima, nije s više strasti sam trenutak inseminacije pretočio u ljepše romantične stihove (“vazmi sime od želje moje”), pjevajući o stvaranju potomstva kao o ultimativnom odrazu i nagona i ljubavi.
U prebacivanju s medija CD-a na vinil došlo je do promjene redoslijeda u pjesmama koji ovdje nije najsretnije odrađen, budući da je na prvoj strani sad završio duet s Vannom “Ja ću budan sanjati”. U pitanju je primjer tada iskušavane prakse da se neki nadolazeći filmski naslov u promotivnoj kampanji upari s kakvom pjesmom, a u ovom slučaju u pitanju je bio “What Dreams May Come” Vincenta Warda kod nas preveden upravo naslovom spomenute pjesme – ili je pjesma dobila ime po filmu, ne znam je li kokoš ili jaje.
Ova pjesma stvorena je za airplay samom činjenicom da je spojila tada vjerojatno najpopularnijeg hrvatskog pjevača s tada vjerojatno najpopularnijom hrvatskom pjevačicom, ali neosporno je u pitanju pjesma koja nije jednako snažna kao najbolji materijal s “Judi, zviri i beštimje”, čemu ne pomaže ni festivalski refren krojen prema gabaritima izvođačica poput Doris Dragović.
Njezin novi plasman na ploči nesretan je jer je pozicionirana između dvije najbolje pjesme albuma “Projdi vilo” (u klapskoj izvedbi) i “Divji cvit” za koju i danas smatram da je možda čak i najbolja koju je Gibonni ikad snimio i jedan od gotovo savršenih komada dalmatinskoga popa, i ovdje i Bratošev Porinom nagrađeni aranžman, kao i gitara Vlatka Stefanovskog udaraju upravo onako kako trebaju, a čovik mora bit ka rašpa, da ne ćuti ništa ka i zvir ako ljepota ove pjesme ne probije do njega.
B-stranu ploče (inače otisnute na prozirnom vinilu s efektom, ako vam je stalo do takvih stvari) otvara pjesma koja je albumu dala njegov primamljiv naslov, još jedna od neizostavnih točaka albuma u kojoj Gibonni ponovno iznalazi atraktivne slike na dijalektu i da je napisao samo stih poput “nađi ješku za mene i pa bi ka škarpun bez daha u tvoj sić”, bilo bi to i više nego dovoljno za nešto više od solidnog pop hita.
Ostatak ploče donosi mnogo manje uzbuđenja. “Nije tajna” govori o posjećivanju seksualnih radnica, ali opet nekako suviše otvoreno i pretjerano banalno da bi bila zanimljiva poput, primjerice, “Private Dancer” koju je Mark Knopfler napisao za istoimeni povratnički hit album Tine Turner (premda ima nekih aranžmanskih poveznica između ove dvije pjesme) ili, još bolje ali manje popularne “Reno” koju će pet godina kasnije objaviti Bruce Springsteen. “Šuti, umukni” je jedina pjesma koju nisam posebno doživio 1999., a ni 25 godina kasnije nije se promijenilo ništa.
“Posoljeni zrak i razlivena tinta” je glazbeno prijemčiva, a doživjet će i drugu mladost kad je Džibo ponovno snimi s Damirom Urbanom, no kao što se već iz naslova vidi, autor se u njoj trudi pisati pretjerano kitnjasto, pa na koncu produkt djeluje pretenciozno, jer iz prethodno izloženog vidimo da Zlatan najbolje funkcionira kad je ljepota u njegovim stihovima jednostavna i prirodna, bez pčela što se dave u žlicama čaja.
Treba napomenuti da je u prebacivanju formata s albuma ispala “Ne znam plesat”, blesava funky stvar koja je imala svog određenog šarma, ali album ništa ne gubi njezinim ispuštanjem, štoviše, čini se da je bez nje u konačnici i jači premda bi pola tadašnje estrade dalo prst ili dva da imaju priliku na tržište plasirati takav potencijalni hit.
Kad sam redakciji spomenuo da imam namjeru pisati osvrt o ovome albumu, vjerujem da su svi, s obzirom na moj ukus kakav poznaju, očekivali neki ironičan tekst ili kakvu porugu ili nešto čemu se smijati. Nije mi žao što ću ih razočarati. I koliko god ću se brzo složiti s kritikama koje će neki upućivati raznim poglavljima Gibonnijeve karijere, uvijek ću biti spreman na pištolje u zoru sa svakim tko mi kaže da “Judi, zviri i beštimje” nije dobar album.
(Dallas Records, 1999. / 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
