Glass Animals nakon prvijenca još više učahuruje i štiti svoj zvuk, pokazuje da je bend s mudima, pomaknutim umom i asom u rukavu varljiva naslova ‘How To Be a Human Being’.
Jasno je k’o dan da i samo ime benda već vuče na indie mjuzu, čak i teški hispsteraj, ali četiri oksfordska momka fino i ukusno kuhaju svoj britanski čorbanac: miks punokrvna trip-hopa i elektronike, s finim udjelom popa i začinima kao što su dub. Čudna neka, ćudljiva spiza, nedefinirana okusa, ali sve to divlja servirano, a kuharu se bljutavost ne može spočitati. Kuhari ovdje miješaju takvu kašu da će ekipa nakon drugog albuma „How To Be a Human Being“ zaboraviti na melankolične i samodopadne čudake iz Alt-J-ja jer su Glass Animals lirski bizarna, basom zavodljiva i melodijama opčinjavajuća fuzija.
Uvodnom „Life Itself“ već opravdavaju upečatljivost i visoko postavljene kriterije prvorođenoga albuma „ZABA“ (ne, nisu koalirali sa Zagrebačkom bankom) gdje su od svega navedenoga zašli i u psihodeliju. Nasljednik uho zavarava propošnim i zaigranim melodijama, a bogati spektar instrumenata pulsirajuće prirode i teški, prodorni bas mažu oči i uho u sadržajnom smislu.
Nauho vesele pjesmuljke za podizanje morala, maženje i ranojesenske šetnjice treba s oprezom (po život) čuti: momci pjevaju o odraslim luzerima s nekad velikim snovima, danas na majčinoj sisi, bez posla i vizije; parazitiranju luzerice koja ždere majonezu i guta kolu dok gleda crtiće; alkoholnoj depresiji i samovanju („Pork Soda“), psihotičnom ubojstvu popraćenom cuvikom sove i mijaukanjem („Mama’s Gun“).
Na Alt-J će zbog poihgravanja procesiranim vokalima najviše nalikovati i neminovno podsjetiti „Cane Suga“, elektro-dance broj o narkomanskom vapaju za ljubavnicom u odlasku, dok će biti i koketiranja s RnB-jem i hop-hopom devedesetih („The Other Side of Paradise“), ali sve i dalje u laganom, polufalsetu vokalista Dava Bayleyja. Njegova je moć ekspresije toliko sugestivna i jaka da slušatelj zahvaljujući njegovom glasu fantazmagorične prirode proživljava album kao koherentan narativ, a od postaje do postaje, od tutnja do tutnja povezuje ga i plejada likova pronesenih njegovim karakterom.
Bez obzira je li prvog ili trećeg lica, muškog ili ženskog roda, Bayley se pokazuje kao uvjerljivi majstor s vrhunskim pripovjedačkim umijećem a mističnu mu atmosferu omogućava bogatstvo mozaičnih instrumenata i finih, dubokih beatova. Glass Animals tako samouvjereno meandriraju psihodeličnim albumom ne mareći za trendove i trenutačne pojave na sceni, privlačeći svojim i jedinstvenim zvukom.
Ocjena: 9/10
(Wolf Tone, Caroline International, 2016.)