‘Let’s Go Dancing To Rock And Roll’ naročit je prozor u fragment vremena u kojem su rock ‘n’ roll izvođači ‘preuzeli vlast’ nad mladima i enciklopedijski primjerak glazbene eksploatacije njegove popularnosti.
U drugoj polovici pedesetih rock ‘n’ roll je bio na vrhuncu popularnosti. Uzbudljiva fuzija rhythm & bluesa, country i rockabillya osvajala je tinejdžere diljem SAD-a koji su u novoj glazbi pronašli soundtrack slobode, prkosa i nesputanosti. U novoj glazbi priliku su pronašle i brojne niskobudžetne izdavačke kuće koje su rock maniju pokušale iskoristiti za brzu zaradu tako što su na tržište izbacivale instrumentalne rhythm & blues albume upakirane kao najnovije rock ‘n’ roll ploče u nadi da će privući pažnju tinejdžera žednih za bilo čim što je brendirano kao „rock ‘n’ roll“. Jedan od takvih albuma je i „Let’s Go Dancing To Rock And Roll“ benda Hen Gates And His Gaters.
„Let’s Go Dancing To Rock And Roll“ kupio sam „naslijepo“ u jednoj trgovini s rabljenim pločama nakon što me privukao očaravajući omot albuma. Idilična scena veselih kalifornijskih tinejdžera koji odlaze na plesnjak kao da oživi dok ju promatrate, a u podsvjesnom džuboksu vam pokreće pjesmu „Rock Around The Clock“ Billa Haleya. Potraga za informacijama o misterioznom bendu Hen Gates And His Gaters odvela me do skrovitih blogova glazbenih entuzijasta nakon čega sam shvatio da u ruci držim pravi mali glazbeni artefakt koji je ogledni primjer eksploatacije rock ‘n’ rolla za vrijeme pedesetih.
Album je 1957. objavila izdavačka kuća Masterseal, jedna od ukupno desetak niskobudžetnih izdavačkih kuća u vlasništvu promućurnog glazbenog poduzetnika Donalda Gabora. Gaborove poslovne strategije do kraja pedesetih bile su već dobro poznate njegovim kolegama u glazbenom biznisu. Gabor je maksimalno rezao vlastite troškove i rušio cijene albuma na tržištu tako što je za izradu ploča koristio jeftiniju zamjensku sirovinu, zbog čega je zvuk na pločama bio lošije kvalitete, i nije imao vlastitu prodajnu mrežu. Gaborovi jeftini albumi koji su se prodavali u rasponu od 0,99 do 1,99 dolara prisilili su i poznatije kuće poput RCA da u svoju ponudu uključe seriju jeftinih albuma.
Albumi Gaborovih izdavačkih kuća umjesto u glazbenim dućanima prodavali su se u trgovinama mješovitom robom, benzinskim crpkama i supermarketima. Genijalnost tog poteza došla je do izražaja upravo u godinama erupcije rock ‘n’ rolla jer krajnja meta albuma „Let’s Go Dancing To Rock And Roll“ nisu bili tinejdžeri kao glavni konzumenti žanra nego njihovi roditelji. Možemo zamisliti roditelje tinejdžera zaluđenih Elvisom Presleyem, Chuckom Berryem i Little Richardom kako pri kupovini špeceraja ugledaju mali kutak s pločama u kojem se ističe album s čijeg omota vrišti termin „Rock ‘N’ Roll“ i odluče počastiti svoju djecu jeftinom pločom.
No cijena albuma nije značila manjak kvalitete. Dapače, album je kolekcija energičnih instrumentalnih rhythm and blues i boogie pjesama u kojima saksofon vodi glavnu riječ. I tu dolazimo do najzanimljivijeg dijela priče. Iako su Hen Gates And His Gaters na omotu albuma opisani kao „grupa mladih i talentiranih rock ‘n’ roll glazbenika“, oni nikad nisu postojali. Hen Gates je zapravo saksofonist Freddie Mitchell čija je izdavačka kuća Derby bankrotirala 1954. nakon čega su jeftino prodane master snimke njegovih pjesama završile u posjedu Gaborova Masterseala.
Masterseal je pjesme preimenovao, izmislio novi bend koji ih je navodno napisao i na brzaka ih upakirao u svjetlucavi omot koji je plijenio pažnju naivnih roditelja. Cijeli proces vjerojatno je realiziran velikom brzinom jer album na stražnjoj strani pakiranja ima drukčiji naziv – „Let’s All Dance To Rock And Roll“. Također, na popisu je navedeno 12 pjesama, a zapravo svaka strana ima po još jednu ekstra pjesmu.
Ovo na brzinu sklepano izdanje iz 1957. nije samo enciklopedijski primjerak glazbene eksploatacije nego i naročit prozor u fragment vremena u kojem su rock ‘n’ roll izvođači „preuzeli vlast“ nad mladima i američki pop kulturni zeitgeist sredine 20. stoljeća u kojeg su se svi pokušavali ukrcati. Ta tada nova i svježa subkultura bila je sonični Big Bang na čijim je valovima nekoliko godina kasnije, tijekom šezdesetih, rock kao žanr do kraja procvjetao u vibrantnoj i šarolikoj različitosti stilova. Omot albuma svoje je mjesto naposljetku našao i u Taschenovoj knjizi „1000 Record Covers“, a sam album s protekom vremena postao je najbolja kompilacija pjesama Freddiea Mitchella.