Čovjek fantastičnoga glasa vratio se s vjerojatno posljednjim solo-albumom, pjesmama vođenim nabrijanim basom i žestokim gitarskim rifovima, poručujući da se i u osmom desetljeću života može stvarati energična i uzbudljiva glazba.
Ovoga su me ljeta posebno razveselila tri albuma koja podupiru mišljena mnogih o tome da klasični hard rock u najširem smislu ipak nije mrtav. Prvo je krajem srpnja objavljena povratnička zbirka originalnog benda Alicea Coopera, skupine sada već prastarih lisaca koji su nam pokazali da i dalje nisu ispraznili svoje rezervoare. Pjesme s albuma „The Revenge of Alice Cooper“ mogu se razumijevati upravo kao osveta onima koji tvrde da klasični hard rock obrasci nastali sedamdesetih godina prošlog stoljeća više ne mogu biti svježi i zabavni. Efektna mješavina takozvane vintage horror atmosfere i gomile zlobnog humora, a sve popraćeno uobičajenim Cooperovim pretjerivanjem na više razina, dokaz je da je ponovno okupljanje originalne ekipe nakon punih pola stoljeća zapravo imalo smisla.
U kolovozu je pak predstavljen dosad najzreliji album Lzzy Hale i njezina Halestorma. Nakon što se itekako istaknula na oproštaju Ozzyja Osbournea i Black Sabbatha početkom srpnja u Birminghamu – samouvjereno poručujući da joj kao vokalistici trenutno nema ravne – sredinom ljeta predstavila je skupinu pjesama koje funkcioniraju kao poprilično impresivna cjelina. Više, naime, nije riječ o sterilnom, nezanimljivom i produkcijski osakaćenom Halestormu kakav smo poznavali proteklih petnaestak godina. Album „Everest“ raznovrstan je, sirov i iskren te u svakom slučaju otvara novo poglavlje benda. Ako nastave na ovaj način, Lzzy i ekipa još će dugo biti u samome vrhu svoga žanra.
I naposljetku, početkom rujna stigla je nova zbirka Glenna Hughesa najavljena s tri iznimno snažna singla. Od posljednjeg albuma naslovljenog „Resonate“ prošlo je, naime, devet godina, pa su se mnogi pitali hoćemo li uopće imati prigode čuti još jedan Hughesov dugosvirajući solo-uradak. Ipak, oni koji su željeli mogli su u međuvremenu slušati ovog radoholičara u mnogim glazbenim suradnjama i kombinacijama.
Neumorni engleski glazbenik, koji se prije pola stoljeća afirmirao najprije kao basist i pjevač benda Trapeze, a onda i kao član glasovite treće i ne manje glasovite četvrte postave Deep Purplea, u proteklih je desetak godina pjevao i svirao bas u supergrupi Black Country Communion, odlično se nadopunjujući s gitarističkim maestrom Joeom Bonamassom. Također, početkom ovog desetljeća na tri je albuma, kao i na pratećim koncertnim turnejama, predvodio još jednu skupinu poznatih glazbenika okupljenih u projektu nazvanom The Dead Daisies. Tip koji je svojedobno jedva preživio pakao ovisnosti o drogi i alkoholu u kasnim je godinama svoga života tako iznova postao jedan od najaktivnijih i najznačajnijih protagonista svjetske hard rock pozornice.
S novim albumom „Chosen“, objavljenim za Frontiers Records, probitačnu talijansku etiketu specijaliziranu za hard rock i melodični metal, Hughes zapravo nije morao nikome ništa dokazivati. Bližeći se polovici osmog desetljeća života čovjek je zaključio kako na petnaestoj solo-zbirci doista ne mora željeti dosegnuti neke dosad neosvojene vrhunce ili otvarati nova stilska i poetička poglavlja. Može raditi štogod želi, ne brinući se reakcije kritike i publike.
U tom smislu, susrećemo se s deset pjesama obilježenih jednostavnošću i neočekivanom, nevjerojatnom energijom. Nema tu mjesta za kompliciranije strukture prisutne u Hughesovu radu s Black Country Communion ili zvučnu slojevitost kao glavno obilježje njegova prethodnog solo-albuma. Riječ je samo i isključivo o žestokom i melodičnom hard rocku inficiranom bluesom, soulom te ponekim funk obrascem. I kao takav, album je na mnogo razina puno bolji od svega što je radio, primjerice, s The Dead Daisies.
Nakon objave nove zbirke na mnogim specijaliziranim internetskim portalima ne jenjava opće oduševljenje. Mnogi su – vjerojatno pretjerujući – zaključili da je možda riječ o najboljim pjesmama cjelokupne Hughesove solo-karijere. Sâm će pak, u brojnim intervjuima koje je dao povodom njihova izlaska, istaknuti da su nastale poprilično lako, kao želja za artikulacijom tema koje ga zaokupljaju već godinama, a među kojima se posebno ističu one vezane uz duhovno iscjeljenje i vještinu uživanja u sadašnjem trenutku. Stoga, iako duboko osobna, ova ploča nije nostalgična i ne sastoji se od osvrtanja za prošlim turbulentnim životnim poglavljima, već pruža uvid u potrebu življenja u sadašnjosti, bez žaljenja za učinjenim greškama i propuštenim prilikama.
„Ovo je vjerojatno moj posljednji rock album“ – upozorava Hughes, zasigurno se ne misleći u potpunosti umiroviti. Doista je, naime, teško povjerovati u to da već nema u planu neku novu autorsku suradnju ili pak nove pjesme za Black Country Communion. Izjavom o posljednjem solo rock-projektu želio je naglasiti kako ovako snažnu i izravnu cjelinu, u kojoj je sabrao višedesetljetno iskustvo rada s najznačajnijim glazbenicima epohe, zapravo neće moći ponoviti. Nakon slušanja novih pjesama zaključit ćemo kako to nije daleko od istine jer ovako kvalitetan zaključak solo-karijere većina može samo sanjati.
Već od prvih taktova postaje nam jasno o kakvom je albumu riječ. Hughesova bas-gitara dominira zvučnom slikom te udara izravno u glavu, odlučno držeći tempo do samoga kraja. I bubnjar Ash Sheehan ima ključnu ulogu u snažnom i preciznom održavanju toga visokog tempa, dok je gitarist Soren Andersen odgovoran za izrazitu hard rock atmosferu kojom odiše svaka pjesma. S obzirom na to da poneke melodijske linije zvuče kao da su nastale za potencijalnu ploču Black Country Communion, možda će nam tu i tamo instinktivno nedostajati razvedeni gitarski solo Joea Bonamasse, ali jednostavnost Andersenovih gitarskih dionica pružit će, u kombinaciji s Hughesovim basom, upečatljiv doživljaj istinskog hard rocka. Klavijature Boba Fridzeme u tom smislu služe samo kao čvrst okvir iznimno uzbudljivoj cjelini.
Ipak, Hughesov specifičan vokal nameće se kao glavna snaga čitavog albuma. Pripadajući onima koji pjevanje smatraju najvažnijom stvari na svijetu – pa se njegov pjevački pristup najčešće opisuje frazom „larger than life“ – Hughes nastoji prenijeti širok spektar emocija u pjesme o ljubavi, nadi, iscjeljenju i iskupljenju. Doista je nevjerojatno da je – za razliku od mnogih nekad sjajnih pjevača – uspio i u poznom životnom razdoblju zadržati glas u odličnoj formi, pa mu stoga nije teško demonstrirati svu širinu njegova raspona, kao i impresivno emotivno bogatstvo. Njegov način pjevanja – želimo li ga ukratko opisati – možemo u svakom slučaju nazvati eklektičnim jer vješto sjedinjuje najbolja obilježja rocka, soula i funka.
Pri isticanju vrhunaca Hughesove nove zbirke, najprije ćemo se zadržati na izboru singlova koji su je u mjesecima prije njezine cjelovite objave i najavili. Uvodna „Voice in My Head“ solilokvij je o podsvijesti kojim se pruža tematska odrednica čitavog izdanja. Istaknut bas i emotivan vokal, a sve uz tipične hard rock rifove, pokazuju da ovdje neće biti zafrkancije. Naslovna je stvar pak mnogo melodijski pristupačnija te posjeduje privlačnu himničnost zbog koje je dugo nakon slušanja nećete moći izbaciti iz glave. Treći singl „Into the Fade“ snažan je i emotivan zaključak albuma, pjesma koja tematski sabire sve poruke o nužnosti življenja u sadašnjem trenutku.
I ostale stvari – među kojima se „My Alibi“ posebno ističe svojevrsnom groovy kvalitetom i privlačnim gitarskim solom – održat će slušateljevu pažnju na visokoj razni te mu neće dopustiti ni trenutak odmora. Međutim, uzimajući u obzir činjenicu da album tijekom gotovo čitavih pedeset minuta trajanja zadržava izrazit tempo, prosječnom će slušatelju možda nedostajati pokoja tipična hard rock laganica. Jedina stvar koja omogućuje barem malo predaha jest pretposljednja „Come and Go“. Ipak, u tako snažnoj cjelini ova lako zaboravljiva pjesma sporijeg tempa učinit će se kao da je tu samo zato da ispuni očekivanja o tome kako svaki hard rock album mora imati barem jednu baladu. Drugim riječima, to je o tipičan filler koji nažalost vidno narušava kvalitetu cjeline.
Nakon slušanja aktualnog Hughesova izdanja zasigurno nećete biti prosvijetljeni jer ste čuli i upoznali nove te dosad nepoznate glazbene vrijednosti ili posebno važne autorske prinose. Čovjeku fantastičnoga glasa to naposljetku nije ni bio cilj. Nasuprot tome, želio je napraviti grupu jednostavnih, iskrenih i energičnih hard rock pjesama kojima dominiraju nabrijani bas i žestoki gitarski rifovi te uz koje ćete se lako moći zabaviti. Iako će doseg ove ploče vjerojatno ostati unutar demografske skupine kojoj i sâm pripadam, ne preostaje mi ništa drugo nego zaključiti da je neumorni majstor u svojoj namjeri uspio te dokazao da dobar hard rock i dalje postoji.
Ocjena: 8/10
(Frontiers Records, 2025.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
