Čuda se obično događaju tamo gdje im se najmanje nadamo. Svijet domaće pop glazbe morat će kleknuti i nakloniti se pjesmi ‘Gloria’. Ništa drugo mu ne preostaje, jer taj nivo nikad nije ni okusio.
Prostor domaće pop glazbe već je duže vrijeme prilično dosadna žabokrečina, čak i za one koji ga prate kroz tabloidne okulare, jer da bi se bilo društvo spektakla, treba imati novaca za spektakle, a toga baš i nema pretjerano. Jedino zdravo što preostaje jest vratiti se na izvorište cijele showbizz priče i pokušati imati osnovni i najjači adut – dobru pjesmu.
Dosadna je to žabokrečna jer takvih pjesama, a činilo se nema ni poriva za njima, nema u trenutnim uvjetima politike formatiranih radijskih programa s uglavnom već dobrano umreženom pričom ekspolatacije već dokazane glazbene prošlosti (koja već svima curi na uši) i bezmude stvarnosti u kojoj se traže pjesme koje po ničemu ne privlače pažnju, što je i Damir Urban u našem nedavnom razgovoru primijetio i rekao da se puštaju pjesme za koje ne znaš ni kad su počele, ni što im je refren, ni kad su završile.
Ukratko, u stvarnost se pretvorio jednom davno prezentiran eksperiment Erica Satieja koji je skladao komad čija je uloga trebala biti međučinska pozadinska glazba na koju nitko ne bi trebao obraćati pažnju. Naravno, tada eksperiment nije uspio, a maestro Satie je početkom XX stoljeća bio je živčan što publika pozorno prati glazbeni komad, umjesto da žamori i ne sluša zvučnu kulisu.
Dosadna je to žabokrečina jer se za radijski eter uglavnom ‘natječe’ društvo ‘neprimjetnih’ formalista koji su glazbu doslovce pretvorili u svojevrsni tih obrt. Možda naizgled nekome to sve štima, no ne štima ništa, jer nema više velikih i pamtljivih refrena, bar ne onih u kojima će oni sluhistički udareni svaki put sretno uzdahnuti na to kako je netko mudro posložio harmoniju i riječi i zapečatio ih u slušateljev mozak.
No, eto, iznimka se dogodila, možda samo da bi opravdala vlastito pravilo.
U petak je u zagrebačkom Kavezu bila organizirana promocija novog singla Nikole Marjanovića, pjesme „Gloria“ koju je napisao Dino Osmanagić, a producirao i za nju snimio spot poznati producent Denis Mujadžić Denyken, čovjek čiji je rad zauvijek obilježio hrvatsku rock scenu devedesetih.
Već mi je bila zanimljiva Denykenova uvodna priča o tome kako mu je Osmanagić na akustičnoj gitari izveo pjesmu i time natovario nezamislivo breme na vrat, stvorivši mu opsesiju oko koje se bezrezervno trudio godinu dana u svakom pogledu. Poznajem Denisa. Radio sam s njim. Znam kako reagira. Obično je u razgovoru smiren i spreman na poduže lamentacije. Nekad kao da je čovjek kojem su svi antitalenti svijeta isisali sav životni elan, i sve što mu ostaje jest da umre tu pred vama jer ste vi igrom slučaja onaj posljednji antitalent koji mu je zakucao na vrata. No kad nanjuši potencijal nečega, onda se pretvori u monstruma koji zaboravi i jesti i piti dok ganja viziju koja ga je obuzela. Ukratko, on je prva, i time najznačajnija ‘publika’ u validiranju nečije glazbe, ako ga je taj netko odlučio angažirati, kao što je i prva osoba koja će producentski od toga pokušati napraviti nešto na najbolji mogući način. Dakle, držale su njega groznice i prije, ali niti jednom godinu dana i to još oko jedne jedine pjesme.
Da stvar bude luđa, odlučio je kreirati i video spot singla, očigledno ne vjerujući da itko može vizualizirati tu viziju bolje od njega. Dovraga, i bio je u pravu! Spot se u Kavezu morao prikazati dvaput, ali ne iz neke kurtoazije, već zbog oduševljenja prisutnih, jer izgleda kao da je izašao iz Pixarovog studija i na tako visok nivo domaće produkcije uistinu nitko nije bio spreman. A opet, nije tu samo bila riječ o spotu koji je, ako ću biti potpuno iskren, potpuno pomeo 99 posto sve dosadašnje domaće glazbene video produkcije, već je i sama pjesma gornji dom pop glazbe; prokleta navlakuša decentnog pumpajućeg ritma i emocije Marjanovićeva vokala koja vas steže poput stotinu zmija čiji ugrizi stvaraju neobičnu ugodu. Istovremeno moderna, pametno osmišljena na način da emocijama otvara put, a ne da ih sputava i što je najvažnije nešto što u ovom trenutku može s pravom razbuktati formatirane radijske etere, jer to je pjesma koju će ljudi željeti čuti u cijeloj regiji, ne samo u Hrvatskoj.
Što se tiče Nikole Marjanovića, talentiranog pjevača kojeg smo sve ove godine gledali i slušali kako pokušava pronaći svoje mjesto pod suncem, ako je sve to bilo za trenutak kad će izvesti „Gloriu“, onda su mu se čekanje i trud isplatili, jer je kao rođen za spomenutu pjesmu, a ona je ujedno i prva koja mu ozbiljno otvara prostor ulaska na velika vrata pop scene.
„Gloria“ domaću pop produkciju izmješta u jednu sasvim novu sferu, u sferu neupitne kvalitete, gdje se ne igra na neke sitne niske pubude, ili plagiraju neki dokazano uspješni strani materijali. Također u prvi plan izlazi i ogroman trud i rad uložen u istu u svakom segmentu, čime je opet vraćena vjera u smislenu opravdanost snimanja spotova kao promotivne aktivnosti koja bi trebala donijeti rezultate.
No i nešto drugo tu dolazi do izražaja, a to je da se kvaliteta ne može ‘štancati’, da ne trpi hiperprodukciju, koja uglavnom zatrpava boflom. Pjesma poput „Glorie“ zahtijeva i drugačiju diskografsku strategiju, ona traži i djelovanje sa smislom, a ne prepuštanja njene sudbine slučaju, jer sudbina ovakve pjesme u mnogočemu govori i o ozbiljnosti diskografa koji odluči stati iz nje kao ključa otvaranja jedne nove pop karijere.
„Gloria“ je de facto trostruka pobjeda. Nikola Marjanović je zahvaljujući njoj trenutno najzanimljivija roba pop (ili ako želite, estradne) scene, Dino Osmanagić se pokazao kao izuzetno talentirani skladatelj, a Denyken se vratio u fokus, ovog puta ojačan i za redateljsku dimenziju.
A kako zvuči pjesma? Za to će šira javnost morati pričekati ponedjeljak 6. veljače.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
