Nove kompozicije neskrivene ljepote i iznimnoga emotivnog potencijala predstavljaju još jednu potvrdu da su stihovi ponekad suvišni.
Stuart Braithwaite, kompozitor i gitarist grupe Mogwai, svojedobno je – govoreći o rastućem korpusu instrumentalne glazbe unutar žanra koji bi se u najširem smislu mogao nazvati eksperimentalnim rockom – upozorio na činjenicu da velik dio publike ostaje zbunjen pri susretu s pjesmama bez vokala: „Mislim da većina ljudi nije navikla na pjesme bez stihova, a na koje se obično fokusiraju. Stihovi nekima predstavljaju pravu utjehu. Vjerojatno vole zapjevati, a kada to uz našu glazbu ne mogu, znaju se podosta uzrujati.“
Iako ekipa iz Mogwaija s pravom ne voli da ih se svrstava među post-rock bendove, Braithwaite je u ovoj često citiranoj izjavi prepoznao temeljni nedostatak tog, ali i ostalih instrumentalnih žanrova u suvremenoj glazbi: refreni se na koncertima, naime, ne mogu zborno pjevati jer ni ne postoje. Nema se što za pjevušiti ni pod tušem.
Zbunjenost publike, navikle na konvencionalnu strukturu i izričaj, stoga je donekle opravdana: „Ako nemate pjevača koji s nama komunicira stihovima, kako ćemo, dovraga, znati o čemu se ovdje radi? Je li riječ o pjesmi koja govori o nerealiziranoj ljubavi? Ima li pjesma možda društveno-političku pozadinu? Smijemo li se uz nju bezbrižno veseliti?“
Nekima su, dakle, stihovi prijeko potrebni da bi se znali emotivno postaviti prema glazbi koju slušaju. Potrebne su im jasno ispričana priča i neposredno prenesena poruka. To je potpuno u redu. Međutim, izravno prenoseći sadržaj i emocije, vokal često zna biti poput štake onima koji u glazbenom smislu nemaju mnogo za ponuditi. Većina će slušatelja doduše i takve, glazbeno manjkave pjesme mnogo lakše razumjeti i s njima će se, zahvaljujući stihovima, moći poistovjetiti bez većeg napora. I sâm, priznajem, često pripadam takvoj većini.
S druge strane, ako se spomenuta štaka odbaci, odnosno ako se odustane od stihova – nečega što je jedan od ključnih dijelova popularne glazbe – onda se stupa na teritorij koji je nesigurniji, ali pruža bezbroj prilika. Na taj se način otvara i struktura kompozicije, pa je prostor za glazbeni eksperiment gotovo neograničen. To su, uz mogućnost fuzioniranja različitih žanrovskih obrazaca, glavne prednosti i snage post-rocka.
Upravo unutar tog neograničenog prostora slobode suvereno koračaju momci iz God Is an Astronaut, trija koji su u pretežito ruralnom dijelu istočne Irske početkom stoljeća osnovali Niels i Torsten Kinsella. Odabravši teži put – onaj u kome nema stihova, pa su svi zadaci u kompoziciji prebačeni isključivo na instrumente – braća su, uz Lloyda Hanneya kao vjernog pratitelja na bubnjevima, u posljednjih dvadesetak godina postavila bitne odrednice takozvanog drugog vala post-rocka.
Naime, zahvaljujući debiju „The End of the Beginning“ (2002.) te albumu koji je slijedio, naslovljenom „All Is Violent, All Is Bright“ (2005.), God Is an Astronaut zasluženo su postali jedno od vodećih imena žanra. Svako novo studijsko izdanje iščekivalo se s nestrpljenjem, kritika im je s vremena na vrijeme posvećivala hvalospjeve, a nastupi uživo – imali smo sreće vidjeti ih par puta i kod nas – najčešće su bili prava poslastica.
Ako u cijelosti sagledamo njihov bogat opus može se zaključiti da ipak nije riječ o velikim inovatorima ili eksperimentatorima. Nisu to bili pokušaji rušenja žanrovskih granica ili uvođenja bitnih novosti u ustaljene obrasce. Ono čime su Irci zaveli publiku na dosadašnjih deset albuma jest specifičan, iznimno emotivan način stvaranja širokoga, raznolikoga i uzbudljivoga zvučnog krajolika. I doista, God Is an Astronaut jednako će uvjerljivo prenositi osjećaje žestokim gitarskim rifovima, kao i finim, melodičnim pasažama te sporijim, nježnim akustičnim dionicama. Njihova će glazba lako zaokupiti slušatelja, što je dokaz da se i bez stihova može dočarati i prizvati gomila emocija.
Jedanaesti album benda naslovljen „Embers“ posebno je emotivna pripovijest. Rad na kompozicijama i samo snimanje bili su u potpunosti obilježeni iznenadnom smrću Thomasa Kinselle, Nielsova i Torstenova oca, čovjeka koji je od samoga početka pratio bend kao menadžer. Taj težak gubitak naveo je Torstena na pisanje dviju kompozicija: „Falling Leaves“ i „Odyssey“. I dok prva odiše melankolijom koja se postupno povlači pred osjećajem smirenosti i pomirenosti sa svijetom, druga tugu artikulira u rasponu od melodične akustične početne dionice, sve do teških distorziranih rifova.
Upravo se drugospomenuta kompozicija čini kao ona koja će na najbolji način reprezentirati čitav album. Počast preminulom ocu braća nisu dala samo melankoličnim ugođajem dviju pjesama napisanih neposredno nakon njegove smrti. Posveta će biti dublja i sveobuhvatna, baš kako je i naznačeno u slojevitoj i zavodljivoj „Odyssey“. Tako se čitav album pomalo izmiče od dobro nam znanog zvuka uspostavljenog na nizu prethodnih studijskih izdanja. U tom smislu, „Embers“ će se pokazati kao zbirka u kojoj se suptilno eksperimentira s mišlju na očevu ostavštinu.
Naime, Thomas Kinsella kasnih je šezdesetih godina prošloga stoljeća bio basist u dablinskom psihodeličnom rock bendu The Orange Machine. Osim toga, prema svjedočenju Torstena Kinselle za New Noise Magazine, Thomas je već neko vrijeme imao viziju o tome u kojem smjeru treba krenuti glazbeni projekt njegove djece: „Moj otac imao je nekoliko ideja za koje sam smatrao da ih na ovom albumu moram ispoštovati, da to bude neka vrsta posvete njemu. Želio je da upotrijebimo sitar, akustičnu gitaru, slide gitaru, pa smo to i učinili.“
Stoga čitav album posjeduje specifičnu psihodeličnu kvalitetu, kako zbog ekstenzivne upotrebe sitara (svira ga irski kompozitor, glazbenik i stručnjak za klasičnu indijsku glazbu Dara O’Brien), tako i zbog povremenog poigravanja s glazbenim arabeskama te evidentnih derivacija indijskog melosa. Takvi istočnjački utjecaji ipak nisu nametljivi, oni ne prevladavaju, već čine finu nadogradnju prepoznatljivom post-rock izričaju.
Tu, međutim, nije kraj malim iznenađenjima koja su nam ovaj put priredili talentirani tankoćutni Irci. Na aktualnom izdanju surađivala je i londonska violončelistica Jo Quail. Njezin će prinos osobito biti vidljiv na kompozicijama „Realms“ i „Prism“, dok će središnjem dijelu srceparajuće, klavirom vođene završne „Hourglass“ violončelo dati presudan pečat. Ovaj se instrument izvrsno uklopio u zvučni koncept benda, pa nam se može učiniti da je oduvijek bio njegov važan dio. Stoga veseli činjenica da je Jo Quail najavljena kao posebna gošća na europskoj turneji benda iduće godine.
„Embers“ nipošto nije kratak album. Gotovo sat vremena, koliko traje devet novih kompozicija, dovoljno je dugo da slušatelj potpuno potone u njegove melankolične dubine. Riječ je pretežito o ostvarenjima srednjega do sporijeg tempa, neskrivene ljepote i iznimnoga emotivnog potencijala. U tom smislu, svima koji su skloni takvoj vrsti post-rock avanture vrijedi preporučiti da se otisnu na ovo putovanje. Konačno, to je još jedna potvrda da su stihovi ponekad doista suvišni.
I prije kraja, važna napomena: godina dana prošla je od posljednjeg koncerta God Is an Astronaut u Zagrebu. Ako se pitate hoćemo li ih i kada ponovno vidjeti u našem gradu, pogledajte raspored spomenute turneje predviđene za 2025. godinu. Veselimo se i nestrpljivo iščekujemo!
Ocjena: 8/10
(Napalm Records, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
