Gogol Bordello u Tvornici kulture – Fućkaš nogomet, ovo je ‘neopisivo’!

Iako na posljednjim albumima Gogol Bordello istražuje sve više svjetske glazbe iz koje vuče zvuk, uživo su još uvijek punk bend.

Gogol Bordello (Foto: Tomislav Sporiš)

Neke sam stvari naučio. Kada čovjek u prvoj polovici godine pogleda tridesetak koncerata, neke se stvari promijene. Gubi negdašnji polet, rijetko iščekuje koncerte, lagano otvara vrata apatije. Kada čovjek još k tome piše izvještaje s tih koncerata, počinje obraćati pozornost i na druge stvari. Slušajući koncert, traži priču u njemu. Zato je neizmjerno bitno da postoje bendovi poput Gogol Bordello koji te prvim akordom izbace iz apatije, potpuno te raspamete i zaboraviš sve nabrojane stvari koje si naučio.

Iako na posljednjim albumima Gogol Bordello istražuje sve više svjetske glazbe iz koje vuče zvuk, uživo su još uvijek punk bend. Tvornica je nakon duljeg vremena bila dupkom puna. Zagrebačka publika zna da je riječ o bendu koji priređuje doista nezaboravno živo iskustvo. Eugene Hütz prevodi divlji cirkus koji mahnito defilira pozornicom, od staroga ruskog violinista Sergeya Rybatsova do upečatljivih pratećih vokala, perkusionista i plesača Elizabeth Sun i Pedra Eraza. Šteta je tek što za trenutno odbjeglog sjajnog harmonikaša Yurija Lemesheva nije pronađena dostojna zamjena, ali ostaje nada da će se i on u dogledno vrijeme vratiti u bend.

Uz zvuke nove budnice „We Rise Again“ i pojavljivanjem karizmatičnoga Eugenea na pozornici, publika je bačena u ekstazu i jednakom silinom pjeva s njim kako stare hitove poput „Wonderlast King“ i „Start Wearing Purple“, tako i materijal s posljednja dva albuma, a pogotovo s „Trans-Continental Hustle“, koji im je prvi album za veliku diskografsku kuću, a producirao ga je glavom i monumentalnom bradom Rick Rubin. „My Companjera“, „Immigraniada“ i „Pala Tute“ ostat će još dugo nezaobilazan dio njihova koncertnog repertoara.

Vrhunac koncerta odrađen je na prvom od dva bisa, a zove se „Alcohol“. Himna posrnulih pijanaca („And you know that I’ll pick up every time you call/Just to thank you one more time…Alcohol“) jednostavno nije dobila studijsku verziju koju zaslužuje, ali usporena i minimalno orkestrirana živa vezija u kojoj publika skandira magičnu riječ dok Eugene opisuje odnos s alkoholom kao ljubavnu vezu („I miss you so every time we break up/Just to hit a higher note every time we make up…“), iako je jedan od manje brzih i žestokih trenutaka, najbolje povezuje izvođače i publiku, dok ih, kao u nekoj krčmi (ili bordelu) iz stripa, osvježava pivo iz plastičnih čaša što im neprestano nadlijeću glave.

Tkogod je svjedočio koncertu ovih svjetskih cigana, zna da se riječima teško opisuju takve fešte. Tkogod još uvijek nije, neka to već, kvragu, učini. Nema isprike.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh