Strepilo se o fijasku, a na kraju je sve izgledalo kao hodočašće naroda na krunidbu kralja (rocka) za kojeg se do jučer vjerovalo da će ostati neokrunjen.
Među glazbeno društvo koje je ove godine ušlo u Arenu Zagreb i tamo drmalo svojim pomno pripremanim spektaklima, Goran Bare i Majke ušli su gotovo sasvim slučajno.
„Sviramo u Areni jer nemamo gdje“, skoro pa je rezignirano rekao novinarima Goran Bare prije par mjeseci kad je izašla vijest da se njihov isprva planirani koncert u KC Dražen Petrović, popularno zvanoj Ciboni, neće održati iz sigurnosnih razloga kad je otkriveno da je jedan dio tribina ipak zadobio oštećenja u potresu 2020. godine.
U mali Dom sportova se zbog kapaciteta više nije moglo ući (a tamo je bend nastupio prošle godine i sve zabilježio na dvostrukom koncertnom albumu), pa se Arena nametnula kao jedino rješenje, a time i kao otvorena opcija za popriličan fijasko ako se ne proda dovoljno ulaznica u prosincu kao skoro uvijek nepovoljnom mjesecu za koncerte s obzirom na mnoštvo besplatnih adventskih gigova po gradu. Nemali broj hrvatskih pop imena opekao se s prosinačkim solo nastupima i u malom Domu sportova, a kamo li u nekim većim prostorima.
Također, za razliku od gotovo svih koji su s najavama ulaska u Arenu pumpali liste gostiju i pripremali grandiozne zahvate u produkciji – jer kultura spektakla ujedno i zahtijeva spektakl – Goran Bare i Majke su proteklih mjeseci više-manje šutjeli. Stoga, u svrhu ispisivanja redaka o povijesnom datumu (a 22. prosinca 2023. to za Bareta i Majke svakako jest) treba dodati da produkcija u smislu popratnog sadržaja nije bila nikad opskurnija u toj Areni.
Na bini su bili Goran Bare i Majke i nastupali više od dva sata u formaciji, ‘scenariju’ i sa set listom s kakvima nastupaju, može se reći, bilo gdje. Dodatnom investicijom mogu se smatrati led ekrani, barski stolac za Bareta i tepih ispod njega. Sve drugo odradila je glazba, ili možda bolje reći: pjesme. Pa i u smislu gledanja na kulturu spektakla, Bare i Majke su ušli u onaj najviši dom, a to je da su same pjesme i Baretova pojavnost bili ti po koje je publika došla sinoć u najvećem broju.
Da parafraziram davnašnji stih Zabranjenog pušenja: „Bare je defakto umjetnik.“ I to karizmatični umjetnik, koji je na samom kraju godine zasjeo na tron najpopularnijeg rokera u Hrvatskoj. Publike je u sasvim pristojnom broju bilo i na najvišoj galeriji Arene, tribine ispod su bile potpuno popunjene, a parter se već na predgrupi Donkey Hot popunio (iako su dobar dio zauzimali barski stolovi, što baš nije uobičajeni inventar partera na rock koncertima, pa se prije početka koncerta činilo da se time eventualno prikriva nezgodna činjenica da nije prodano dovoljno ulaznica). Koliko je posjetitelja na kraju bilo, to najbolje zna organizator, ali s obzirom i na gornju galeriju i moć slobodne procjene; u najgorem slučaju 12 tisuća, u najboljem 15 tisuća posjetitelja, što je trijumf u svakom pogledu.
Značajnu priliku za predstavljanje pred velikim auditorijem dobio je Donkey Hot, bend u kojem pjeva Vili Gobac, sin Davora Gopca. Unatoč onoj izreci da jabuka ne pada daleko od stabla, šok za autora ovih redaka bio je potpun jer Vili kao da je Davorov klon. Reklo bi se; „Ista meta, isto odstojanje“. To je taj glas, stav i pojava, računajući i ludiranje na pozornici. Da je kojim slučajem izustio: „Draga nacijo…“, dobio bih tikove.
Slušali smo skoro sat vremena Psihomodo pop koji ne svira niti jednu pjesmu Psihomodo popa, a Vili je čak na glavu stavio nešto poput minijaturne zahodske školjke tijekom izvedbe obrade pjesme riječkih Termita „Mama, s razlogom se brineš“. Eto, iako nisam mama, brinem se da je tolika sličnost u stilu i izričaju mladog Vilija i seniora Gopca kontraproduktivna za njegov autorski start i bend Donkey Hot, kojeg, eto, na prvu (koncertnu) loptu doživljava kao Psihomodo pop 2. Ali opet, nikad se ne zna, možda svakoj mladoj generaciji u Hrvatskoj treba takav brend. Vremena su ionako nepredvidljiva, kao što i veliki broj ziheraških kopija kod publike bolje prolazi od originala kojima treba daleko više vremena da bi se razvili. Je li Donkey Hot u donkihotovskom jurišu na pozicije svima nama poznatog rock brenda, pokazat će vrijeme.
Ako se uzme kontekst u kojima obično nastupaju predgrupe, zvijezde večeri pokazale su maksimalnu kolegijalnost, obzirom na dugačku minutažu nastupa Donkey Hota, koji bolju priliku nije mogao dobiti.
„Javi kad klekne“, komentirao mi je kolega Ivan Laić, koji je bio na Savršenim Marginalcima u Tvornici, fotografiju koju sam postao na Facebook prilikom izvedbe prve pjesme „Rođen za suze“. „Štopam“, odgovorio sam mu obzirom da je Baretovo klečanje na koncertima u zadnjih par godina postalo preučestalo, a time i meta naših internih novinarskih sprdnji. Znao je kleknuti tijekom koncerta, ali onda kad je trebalo, taman za dojam, a ne za podsmijeh.
Eh, ali nije ni taj Bare od jučer. On je i dalje mačor koji se zahvaljujući svojim nevjerojatnim instinktima uvijek dočeka na noge, ako prilika to od njega zahtijeva. Tako je bilo i sinoć na koncertu koji će ući u anale. Dugo ga ne vidjeh na pozornici tako pribranog i fokusiranog na izvedbu. Nije to bio onaj Bare koji baulja po pozornici i svađa se s nekim višim bićem kojeg vidi iznad sebe. Bio je to karizmatik koji je svojim osjetom vodio publiku gdje je želio i to u savršenoj usklađenosti s bendom u sastavu: Davor Rodik, Kruno Domaćinović, Alen Tibljaš, Mario Rašić i Gojko Tomljanović.
S takvim Baretom na čelu, oni su isto isporučili vruću žeravicu od rock svirke. Arena je bila, što bi se reklo, popunjena zvukom, a Domaćinovićeva gitarska sola su parala zrak. Nije postojao niti jedan trenutak za sumnju tijekom večeri da se koncert s bendom i frontmenom takve magnitude upravo trebao održati u najvećem zagrebačkom zatvorenom prostoru.
Koncepcija; prvo dugo, teško, sporo i psihodelično poglavlje, a potom baražna vatra hitova – kakvu je bend prezentirao 12. studenog u Domu sportova, bila je u dobroj mjeri na snazi i u Areni, ali taman dovoljno protkana hitovima u prvom dijelu što se pokazalo plodonosnim za feedback publike. „Ljubav krvari“ došla je druga po redu, ali su potom energiju infuzirale „Krvarim od dosade“ i „Fantastična vatra“, a prvi fascinantni himnični dojam Arene kojom se ori pjesma potom je donijela „Odvedi me“. Samo netko lucidan poput Bareta bi nakon toga krenuo s „Depresijom“, ali „njegova igranka, njegova pravila“ i dovoljno karizme barda da i taj turobno teški broj odradi svoju misiju, da bi rollercoaster uzdizanje krenulo s „Mršavi pas“, a Bare se na refrenu pokazao jedinim uzoritim nasljednikom Miše Kovača – bio je dovoljan samo trzaj njegove ruke pa da Arena preuzme stvar u svoje grlo.
„Skarabej“ je odradio ulogu svojevrsnog meddleya, a na njega se kao ‘dizalica’ nalijepila „Put ka sreći“ odavno prearanžirana u reggae ruho. Nakon toga krenulo je „betoniranje“ hitovima. Osobno, kad sam prvi put u životu čuo „Budi ponosan“ 1993. na albumu „Razdor” osjećao sam da je to kruna svakog dvoranskog spektakla u nekoj bližoj ili daljnjoj budućnosti. Mnogo puta sam i doživio njene happeninge, ali opet, sinoćnji u Areni je možda bio onaj koji se trebao dogoditi kako bi se zatvorio davno započeti krug. Ukratko, masakr, u najpozitivnijem smislu te riječi.
Od feedbacka su se napalili i Bare i Majke sunuvši potom „Iz sve snage“ poput tekuće lave. Ali kao da ni to nije bilo dovoljno pa su zarondale i „Teške boje“ da bi prvi predah u tempu donijela „Vrijeme je da se krene“ – ali samo u tempu, ali ne i za grla publike. Krešendo za kraj predstavljale su „Mene ne zanima“ i „Ja sam budućnost“, da bi posljednja u službenom dijelu bila „Noćas prelazim rijeku“ koja je donijela utisak da se svjedoči onom sudbonosnom potezu nečijeg ulaska u legendu. „Noćas prelazim rijeku“ kao da je bila misao za potcrtavanje ovog grandioznog momenta. I opet Bare ga je potcrtao s pjesmom iz novijeg opusa koja još nije pronašla svoj studijski album i bio je prokleto u pravu što je odabrao baš nju.
Bis koji je uslijedio kao da je donosio novu dozu neiscrpne energije u iskopavanje pjesama iz kolektivne svijesti iz također neiscrpne vreće takvih pjesama. Nizale su se: „A ti još plačeš“, „Daj mi“, „Zato te volim, volim, volim“… sve do „Grešnika“ i još jednog oproštaja od euforične Arene.
Posljednji izlazak donio je Baretov prepjev evergrina „The Sun Ain’t Gonna Shine (Anymore)“, tj. „Sunce više ne izlazi“, kao možda najbolji izbor za savršeno revijalni završetak koncerta koji je već i u trenucima prije postao legendaran. Sočna trešnja na bogatu tortu. Veliki rizik selidbe koncerta u Arenu, donio je tako jedan sasvim novi rakurs o značaju Gorana Bareta i Majki u ovoj sredini. Strepilo se o fijasku, a na kraju je sve izgledalo kao hodočašće naroda na krunidbu kralja (rocka) za kojeg se do jučer vjerovalo da će ostati neokrunjen. Rođen u blatu, ali stvoren za zvijezde.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
