Sinoć je Tvornica pucala po šavovima, ali je pucao i Goran Bare…
Već tradicionalan jesenski koncert Bareta i Majki u Tvornici kulture i ovog puta je bio ‘must see’ i ‘must be seen’ događaj kako za publiku, tako i za scenu, njene aktere i one uključene u glazbeni posao. Goran Bare nije samo jedan od najvećih karizmatika koje su koncertne pozornice vidjele u ovoj zemlji, veći definitivno i veliki generator kad su u pitanju društvena zbivanja. O popularnosti je svjedočio vijugavi red, publike koja je čekala na ulazak, koji se u jednom trenutku protezao do škole Suvag i to u 22 sata, dakle u trenutku kad je koncert trebao početi. Naravno da je cijela stvar debelo kasnila. Punih sat vremena. A da se ne govori da su neki od šankova u klubu već tada ‘kapitulirali’ pred navalom.
Istinska ‘Sold out’ situacija i Tvornica u kojoj se okupilo preko dvije tisuće posjetitelja. Time su svi uvjeti za koncertni spektakl bili ispunjeni. U neku ruku iz godine u godinu su i jesenski koncerti Majki u Tvornici svojevrsna ‘slika nacije’ u ogledalu, a Bare, ovisno o raspoloženju nekad traži pobunu, nekad ga lomi depresija, a nekad uistinu dokaže da je najjači rock mesija ovih prostora i vremena.
Sinoćnji koncert bio je od svega pomalo. Sam početak bio je i više nego obećavajući. Bare je izašao s bananama u rukama koje je bacao okupljenim žiteljima ‘Banana republike’ izvikujući parole „Viva la revolucion!“ i „Viva el comandante!“ Nabrijan kao da revolucija treba krenuti istog trena. I tako se nekako i činilo kad su krenuli prvi taktovi pjesme „Vrijeme je da se krene“, iste one pjesme koja je u sam sumrak XX stoljeća na ovim prostorima doživjela tu sudbinu da postane pjesma koja je budila nadu i najavljivala promjene u naciji koja je u svakom pogledu bila zgažena vladavinom HDZ-a. A nekako i slična sumorna bezizlaznost se valja i ovih godina.
Početi koncert upravo s tom pjesmom nosilo je u sebi određene višeznačnosti; kao da je opet taj trenutak i time potreba Bareta da „Vrijeme je da se krene“ zalijepi na početak, a ne kao do sada u drugu polovinu koncerta, i to kao podsjetnik publici, onima danas starijima dvadeset godina od tada, ali i mlađima u nadi da nešto shvate. Jer da, ovo što sada proživljavamo previše sliči na kraj devedesetih. I da, vrijeme je da se krene… Ili da se krene s nekim stavom u borbi za bolje sutra ovdje, ili vrijeme da se krene put neke Irske ili Njemačke, ili da se krene u tri pičke materine ako se ne učini nešto od spomenute dvije opcije.
Tako je nekako i Baretov uvodni žar podsjećao na ovaj prije dvadeset godina, svi su bili spremni za ‘ispaljivanje na Mars od gušta’, a onda je on sve to ‘zgasio’ poput prekidanja lijepog sna grubim buđenjem. Odlučio je u komadu „Nuspojavama“ satrti sve pred sobom. Dugim mučnim pjesmama s mučnog posljednjeg albuma kojeg kao da je namjerno uradio takvim da bi s njim poput govna s cipele ‘skinuo s Majki’ mnoštvo onih pomodnih likova koji su se zalijepili s „Teškim bojama“. Jer, Goran Bare, možda jest ‘rock Šaban’ našeg vremena, mjereno karizmom i značajem (Bajramović ili Šaulić, kako vam drago), ali zbog onog predznaka ‘rock’, ipak je nezgodan lik koji nikad nikom nije išao niz dlaku. A „Nuspojave“ su upravo takav album – antiklimaks ritma, ali klimaks olovnih misli i emocija koja plutaju kroz mutne improvizacijske rukavce.
Tijekom koncerta na momente nekako ni bend nije bio siguran, Bareta pak kao da je obuzela agonija, a najizraženija ‘motivacija’ ona koliko će u toj agoniji izdržati i publika. No tko nije spreman na Baretove loše tripove, ne zna ni što su Majke. „Nuspojave“ je jednostavno album koji isuviše iskače iz opusa, no ovo je vrijeme tog albuma i Bare je predan tome da to svakome bude jasno. Pa kud puklo, da puklo.
Možda je upravo zbog takve konstelacije stvari drugi dio koncerta izazvao erupciju oduševljenja kad je grunulo s dobro poznatim adutima za generaciju „koja ne želi vječnost, ali želi do kraja“, dakle „Budi ponosan“, „Iz sve snage“, „Grešnik“, „Mene ne zanima“, „Mršavi pas“, „Ja sam budućnost“… sve dok se nije zaokružilo dva sata koncerta.
Bis je pak bio jedan od najkaotičnijih, a počeo je uistinu smiješno. Naime, mnogi koji su minulih desetljeća pohodili koncerte Majki dobro znaju da Majke nikad nisu svirale obrade, a Bare, ako je i pjevao neke poznate refrene, bilo je to uvijek u duhu sprdačne, npr. poznati refrene „Get Down On It“ Kool And The Ganga je pjevao: „Heptanone“, a iz „Ja ne mogu drugo nego da je ljubim“ Miše Kovača je znao stalno ponavljati „A ja je ljubim“. Ono što nitko nije mogao očekivati je da će prva pjesma na bisu biti njegov prepjev „The Sun Ain’t Gonna Shine (Anymore)“ The Walker Brothersa, koja je, avaj, u hrvatskoj kolektivnoj memoriji ipak pjesma „Sjaj u tami“ grupe Dorian Gray. U tom trenutku za vokalno prilično izmoždenog Bareta koji je uz to čitao tekst pjesme s lista papira sve je zvučalo kao da se sprda s likom i djelom Massima. I onda je ta pjesma ponovljena još jednom, jer je Bare rekao kako za nju snimaju spot (sic!). A je li to istina , vjerojatno ćemo saznati uskoro. No što jest, jest, Bare u cipelama The Walker Brothersa uistinu zvuči kao posrnuli Massimo dok zapomaže kako sunce više nikad neće zasjati, što i zvuči kao kontrapunkt „Sjaja u tami“.
Ostatak bisa je pak zvučao skrpano, kao da se nije moglo dogovoriti kojim adutima udariti kako treba, posegnulo se za bluesom, pa je onda još dodatno razvodnila situaciju i klimava izvedba pjesme „Skarabej go-go“, kao da je bio problem izvući iz ormara „Lutka“ ili „89.“ i zakucati stvar kako treba, ali valjda je bilo. Bila je to večer pomalo kaotičih Majki i Bareta, nekako baš kakva su nam i vremena. Vrijeme nuspojava.