Svi preduvjeti za spektakl bili su ostvareni. Do određenog dijela koncerta činilo se kako će i sam spektakl biti ostvaren. Ali Bare jednostavno nije izdržao psihički pritisak.
Goran Bare i Majke najavili su sinoćnji koncert na Šalati pred više od pola godine, a određeni hajp počeo se stvarati kada je početkom godine Bare u emisiji “A strana” skupio određene bodove kod publike iz najšireg mainstreama pjevajući prepjev pjesme The Walker Brothersa “The Sun Ain’t Gonna Shine Anymore” u pratnji gudačkog orkestra. Dok su neki koji su možda čuli Gorana kako se bori s tom pjesmom lani u Tvornici odmahnuli rukom na još jednu ludost ovog hrvatskog Tantala, drugi su bili oduševljeni izvedbom, a bilo ih je dovoljno da se u nekim glavama razvije i ideja o tome da se Majke upari s orkestrom i na dodatnim stvarima, pa je tako najavljeno da će na velikom koncertu na Šalati Bare po prvi put održati koncert u takvoj hibridnoj glazbenoj formaciji. Bare se ukazao i kod Stankovića gdje je podigao određene oblačiće prašine svojim izravnim stavom kao i obično, ali reklama je odradila svoje.
Ljudi su nahrlili uz Schlosserove stube u velikom broju, Šalata je ispunjena valjda do zadnjeg mjesta, a čak su i meteorološki uvjeti u ovom najkišnijem proljeću u recentnom pamćenju pružili šansu Majkama da odrade jedan od ključnih koncerata karijere i potvrde status u panteonu domaćeg rocka gradeći prijelaz u neko novo poglavlje u kojemu je Bare sposoban koegzistirati na pozornici sa svojim bendom, dirigentom i vojskom violina kao normalna pojava na dalekovidnicama za najšire mase. Svi su preduvjeti bili ostvareni, osim jednog. Dok se čekao izlazak moćne formacije pitanje je visjelo u zraku – hoće li Bare uspjeti nadvladati svog najvećeg neprijatelja, samoga sebe?
Tko god je svjedočio njegovim posljednjim klupskim nastupima zna da su šanse uvijek veće da će Bare započeti svađu s pozornice, bilo s publikom ili bendom. No, kako su orkestar i bend zajedno grunuli, a Bare suvereno provaljao kroz uvodnu “Ljubav krvari”, pjesmu koja otvara i aktualno mu studijsko izdanje “Nuspojave”, činilo se kako je stari kavgadžija ipak odložio svoj konfrontacijski stav za ovu večer. Krvarenje je nastavljeno s “Krvarim od dosade”, a zatim s još dva svježa broja “Skarabej Go-Go” i “Zašto”. U potonjoj Bare pjeva kako “nije lako udarati jako” i doista nakon toga je plasiran prvi udarac koji u potpunosti promašuje metu, a dolazi u obliku megahita “Put ka sreći” koji je u svom izvornom Tex-Mex aranžmanu doduše postao dosadan i bogu i vragu, ali odluka da ga se preodjene u reggae ruho pogrešna je koliko god nešto pogrešno može biti, jer ni bendu, ni pjevaču, a ni samoj pjesmi ne leže reggae aranžmani. Jednako tako nije pomoglo ni završavanje iste u pankerskom ubrzavanju, pa je sve završilo kao neuspješan eksperiment.
Nakon toga bend se sabire i nastavlja udarati jako nižući hitove u onome što je trebalo okončati kao best-of šetnja velikom karijerom s povremenim ponovnim ukazanjima gudača pod palicom Alana Bjelinskog. I sve je išlo manje-više kao po proverbijalnoj špagi do određenog djela na polovici koncerta kada kreće blok najvećih hitova među hitovima, gdje Bare gubi koncentraciju, doživljava nemire i u njemu se budi onaj isti konfliktni vrag koji je tako često znao upropastiti njegove nastupe. Počinje tako da nakon “A ti još plačeš” izvode najveću uspješnicu posljednjeg razdoblja benda, “Teške boje”, ali Bare ostaje na refrenu prethodne pjesme. Uvidjevši grešku ispričava se, a zatim još nekoliko puta ponovi istu stvar samo kako bi potvrdio da greška, kada se više puta ponovi, postaje aranžman, ali u ovom slučaju ta formula nije upalila.
Bare sve više gubi koncentraciju, ulazi u sukobe s pratećim sastavom, priča preko solaža, a pjesme završava puno prerano najavljujući sljedeći broj dok bend još pjesmu nije doveo do posljednje četvrtine. Aranžmani se zaboravljaju, kao i kompletne strofe pjesama. Bare dovlači barski stolac daleko ispred benda i psuje što ovi ne započinju pjesmu, a ne vidi da se iza njega namješta orkerstar koji također izvodi broj. Ali frontmenu kao da je svejedno, on ima svoju večer i punu Šalatu pod kontrolom, nije ga briga kako zvuče pjesme koje su ovi došli čuti. Sve u svemu, drugi dio koncerta prolazi u ozračju amaterizma iako je trebalo biti dijametralno suprotno u namjeri da se Bare ustoliči na mjestu za stolom za odrasle. Nakon prilične muke službeni dio završava, ali ubrzo slijedi bis s ‘famoznom’ “Sun Ain’t Gonna Shine” te još jedan s “Baretovim Bluesom” i potpuno nejasnom odlukom da se okonča uz još jednu izvedbu “Vrijeme je da se krene” koju smo već čuli ranije. Ta odluka djelovala je više kao greška nego kao smišljen plan.
Svi preduvjeti za spektakl bili su ostvareni. Do određenog dijela koncerta činilo se kako će i sam spektakl biti ostvaren. Ali Bare jednostavno nije izdržao psihički pritisak. Iako, dojam je opet subjektivan, i sudeći po mišljenju drugih s kojima sam bio tamo, riječ je o rašomonskom fenomenu koji je svatko vjerojatno doživio na svoj način. Jedni smatraju da je u pitanju potpuni potop, dok je drugima bilo sasvim pristojno, nekima, pače, i odlično. Osobno smatram da se izvrsna ideja i početna izvedba putem razmontirala u nešto neoprostivo, iako ne i potpuno neočekivano. Bare je čas epitoma hrvatskog rocka i bluesa, čas naporni lik za šankom čiji problemi upropaštavaju zabavu svima. Tko ga voli i razumije, zna da će nakon svake pjesme baciti novčić da otkrije koje od tih lica će nositi sljedeće. To dolazi u paketu s njegovim talentom.