Nakon Tučkarove recenzije livea iz Vintagea i Stajčićevog osvrta, priču o Goriboru zaokružit ćemo, barem zasad, prisjećanjem na njihova dva najpoznatija i na vinilu nedavno reizdana studijska albuma.
Mračnjaci iz Bora posljednjih su mjeseci ponovno probudili zanimanje glazbene javnosti, no u brojnim tekstovima posvećenim pločama „Goribor“ i „Evo je banja“ nisam baš naišao na onaj dio njihove karijere koji bismo mogli nazvati pretpoviješću. Naime, prije eponimnog prvijenca pa čak i legendarnog nastupa na Art & Music Festivalu u Puli 2006. godine, Goribor je iza sebe već imao seriju albuma objavljenih za Slušaj najglasnije Zdenka Franjića. Kako to i inače često biva sa Franjićevim izdanjima, Aleksandar Stojković St i ekipa godinama su prolazili ispod radara svima osim najupućenijim pratiteljima regionalnog undergrounda koji su uporno ponavljali kako je Zdena po tko zna koji put nabasao na nešto zaista posebno.
Što se mene tiče, moram priznati da me prvi susret s Goriborom, na koncertu održanom u KSET-u nedugo nakon Pule, nije toliko oduševio. ‘Krivnju’ za to, bez ikakve dvojbe, snosim samo ja jer sam bio izvan sebe od sreće što ću nekoliko dana kasnije konačno uživo gledati Brucea Springsteena i njegov tadašnji Seeger Sessions Band. U toj euforiji nije mi najbolje sjela bol i patnja koja je izbijala iz gotovo svakog stiha Aleksandra Stojkovića, zbog čega sam čitavu priču u izvještaju usporedio s psihijatrom koji na gitari prati ispovijedi teško depresivnog pacijenta.
Već prilikom preslušavanja albuma „Goribor“, međutim, shvatio sam kako upravo ti stihovi predstavljaju ultimativne himne i ‘osobne karte’ svih onih izgubljenih u ratu i poraću, onih kojima nikada nije pružena prilika da zablistaju u nečem u čemu su jaki, ponekad niti da shvate što bi to bilo. St-ova poezija do srži je bila natopljena očajem i smrtno ranjena razočaranjem zbog najnovijeg u nepreglednom nizu životnih poraza, uz droge i alkohol kao jedine koliko-toliko učinkovite ‘painkillere’. Istovremeno brutalan (‘umjesto velikog i opasnog kurca ja imam napaćenu dušu crnca’) i sposoban da ispiše neke od istovremeno najljepših i najtužnijih stihova nastalih na ovim prostorima (‘ja sam vernik bez crkve/građanin bez grada/ljubavnik bez žene/ritam bez bubnjara’), Stojković se našao u ulozi koju vjerojatno ni u najluđim snovima nije mogao očekivati, ulozi glasnogovornika generacije koja je nadrapala kao niti jedna prije ili poslije. Čak ni ljubavne veze u njegovom slučaju ne donose olakšanje ili utjehu, nego samo nove traume i ožiljke (‘zbog jedne devojke umalo mi se nisu smučile sve/toliko me je iscrpila da sam pomislio da je bolje da umrem nego da se ponovo zaljubljujem’), posebno jer progovara iz pozicije nekoga tko baš i nema previše toga za ponuditi (‘neka topla žena koja voli moje delo/pošto nemam ni odelo a ni neko telo’).
Ni u kom slučaju ne bi bilo pošteno svesti Goribor samo na tekstove jer su i u glazbenom smislu na scenu donijeli nešto originalno i drugačije, spojivši trip-hop s bluesom toliko prirodno i logično da se stvarno morate zapitati kako se te simbioze nije sjetio nitko od bristolskih trip-hop pionira devedesetih. Uz to, stvari poput uvodne „Sjajne niti“ ili Obojenom programu srodne „Nije da nije“ mogle su se pohvaliti fantastičnim riffovima koji slušatelja uvlače i hipnotiziraju, a u trenucima kada su svojim žicama dali malo oduška Željko Ljubić Pity i Predrag Marković Peđa dokazali su se kao izuzetan gitaristički tandem, sposoban da bezbroj puta odsviranim blues ljestvicama i harmama udari snažan osobni pečat.
Pet godina kasnije, točnije 2012., Goribor je dosegnuo svoj kreativni vrhunac dvostrukim albumom „Evo je banja“ na kojem su svoj trip-hop/blues sve češće, kao u uvodnom instrumentalu „Vožnjica“, odvodili u funk ili u eksperimentalnije vode poput „Svi ti ljudi“ koja zvuči poput nečega što su ‘u slobodno vrijeme’ radili s Franjićevim Babiloncima.
Nešto veću sviračku ulogu odigrala je i pulska ekipa okupljena oko studija Partyzan i producenta Edija Cukerića te jako dobrih premda nikad do kraja potvrđenih grupa The Chweger i East Rodeo. Treba spomenuti i glumicu Dijanu Vidušin koja je sa St-om otpjevala baladu „Ispočetka“, pjesmu koju je moguće smjestiti u društvo genijalnog albuma Afghan Whigsa „Gentlemen“ i gostovanja Marcy Mays u bolnoj „My Curse“.
Na „Evo je banja“ gotovo da nije bilo slabog trenutka, no zato je onih veličanstvenih bilo ‘na bacanje’. „Grad“ sam uvijek doživljavao svojevrsnim mlađim bratom „Molitve“ Partibrejkersa koji je svjestan da će ta molitva zauvijek ostati neuslišana, na „Burle“ se, bar dok ne krene vokal, moglo čak i zaplesati, „Prati i ćuti“ težak je i opori blues kakav se svirao u nekim prošlim dekadama, u „Uzimam“ je moguće primijetiti i odjeke „Riders on the Storm“ Doorsa, dok „Tren“ i „Uzalud se budiš“ ulaze među njihova najuspješnija spajanja elektronike i alternativnog rocka.
Ključna skladba tekstualno je možda ipak završna „Ne računajte na nas“ u kojoj jednom zasvagda odbija sudjelovati u borbi za bilo kakve i bilo čije ideale. Ta je stvar na neki način najavila i kasniju sudbinu Goribora – ne znam kakve su se misli rojile u glavama članova grupe, ali uvijek mi se činilo da se na pragu ulaska u, uvjetno rečeno, mainstream nikada nisu željeli niti naći, a kamoli ga prijeći. Možda je tako i bolje, ponekad je pozicija autsajdera i najčasnija.
(Dancing Bear, 2007., 2012. / 2022.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
